SLUŽITI VRAGA

subota, 18.07.2009.

X.

DESETO POGLAVLJE
Predator

Šok koji me obuzeo u toj sekundi nevjerojatan je, pa nema smisla da ga idem opisivati.
„Eileen“ progovorio sam u nevjerici.
„Što…Kako je to moguće!?“ počeo sam urlati.
„Sve je namješteno tako, nije li? Sve, od početka! Znao je….“
Nemoćno sam plakao, bijes koji me obuzeo bio je strašan.
Culainn me je prikovao za pod prije nego što sam stignuo trepnuti očima.
„Smiri se Aidane. Razmisli o situaciji“ počeo me smirivati.
„Eileen nije izgledala kao demon, jesam li u pravu?“
Polako sam počeo shvaćati.
„Dakle, još nije postala Sluga?“
„Siguran sam da nije.“
„Kako?“
„Znao bih.“
„Oh, u redu. Ali to nam ostavlja još samo manje vremena jer je moramo spasiti!“
„Slažem se Aidane. Na svu sreću, put u Njemačku neće nam uzeti vremena“ rekao je.
„Njemačku?“
„Opat Karl Kreuzmann. Hajde molim te“ reče posprdno.
„Ali može biti i u Švicarskoj, ili Austriji…“
„Ne, Nijemac je. Znam ga“ reče, protrljavši desnu nadlakticu.
„Otkud?“
„Imali smo nekih… Problema“ reče nelagodno.
„Onda, vodi me“ rekoh.

Pojavili smo se u Njemačkoj, u nekom neuglednom selu, izvan kojeg je bilo brdo sa samostanom na vrhu. Ploča s imenom sela bila je zahrđala, stara i puna rupa. Kiša je lijevala kao iz kabla, te smo brzo požurili do prve gostionice.
Ušli smo u praktički srednjevjekovnu prostoriju, koja je bila poluprazna.
Culainn dođe do pipničara.
„Zdravo. Gdje je Kreuzmann?“
No jako me zanimalo, kako je moguće da Culainn poznaje svećenika koji je živio prije gotovo 300 godina?
„Što? Tražite Kreuzmanna?“
„Tako je, gdje je?“
„Žao mi je, ali ne znam nikakvoga Kreuzmanna“ poče konobar nesigurno.
Culainn ga munjevito primi za vrat i prikuje za zid.
„Gdje je Kreuzmann?“ upitao je režeći. Djelovao je strašno opasno.
Pritom mu se rukav majice koju je nosio povukao gore i otkrio strašan ožiljak.
Pipničar ga bez riječi pogleda.
„Ah, to si ti.“
Culainn ga upitno pogleda.
„Imam poruku za vas od Damiana“ nastavi pipničar.
„Damiana?“ upitah prestravljeno.
„Kaže da moli Culainna da se vrati, a također ga zanima i datum povratka gospodina Aidana.“
„Reci mu da ga gospodin Aidan moli da se uvuče sam sebi u…“
„Rekao je da će te to vjerojatno reći“ prekine me konobar.
„I poručuje vam da u tom slučaju gospođici Eileen preostaje sve manje vremena. Do nove godine, točnije.“
„Ti smrdljivi!“ viknuo sam krenuvši ga udariti, no on je samo ispario. Nestao.
„Kreuzmann je u sobi iza ove“ reče Culainn onjušivši zrak.
„Pretpostavljam da ovaj cigleni zid ne predstavlja nikakvu prepreku?“
„Nipošto“ uzvrati Culainn iscerivši se, i udarivši šakom u zid.
Zid se raspao otkrivši veliku, lijepu prostoriju namijenjenu jednoj osobi.
Na krevetu je sjedio neki potpuno mladi čovjek, obučen u svećeničku odoru, koja uopće nije bila otrcana.
„Culainne. Bilo je pitanje dana“ rekao je tiho, no nipošto ne preplašeno.
Primijetio sam da mu se lice razvuklo u osmijeh, otkrivši duge šiljaste zube.
„Culainne! On je…“
„Sluga?“ dovršio je.
„Da, već stoljećima.“
„Što ti se dogodilo? Gdje si nestao?“
„Duga je to priča, prijatelju stari“ uzdahne on.
„Hajdemo do parka“ reče, ustavši naglo.
Culainn ga je pratio, a ja sam izašao za njima, oklijevajući.
Kod šanka su uzeli nekoliko boca nekog njemačkog piva, i krenuli smo van.

Začudo, kiša je prestala padati.
Sjeli smo na klupice u parku.
„Nakon što je Damian shvatio da ima izdajicu u svojim redovima, krenuo je ubijati Sluge jednog po jednog. Kada je došao na red da ubije tebe, već su svi ustali.
Stigli smo taman u zadnji čas, a ti si dobio ovu posjeklinu od njegovih zubi. Vidim da je ožiljak pozamašan.“
„Ah, ništa. I, dalje?“
„Pa, nakon što smo se razbježali, Damian je počeo stvarati nove Sluge, koji su bili stvarani s jednom svrhom- poklati preživjele. I mogu ti reći da im je vraški dobro išlo. Mene su dohvatili među prvima.“
„Oprostite, ali kako to da ste ostali živi?“ upitao sam.
„A ko ti je ovaj mali?“ reče Culainnu iznenađeno. Izgleda da me tek primijetio.
„Ovo je Aidan Larkin. Pisac“ predstavi me Culainn.
„Ah, tako dakle. Kako to da si naletio na njega?“
„Damian me poslao.“
„Zanimljivo. E, pa to mijenja priču“ zaključi Kreuzmann.
„Kako to?“
„Došli ste po moju pomoć“ reče, „koju vam apsolutno nisam namjeravao pružiti.“
„Zašto?“
„Zato jer sam ja zadnji Sluga prve generacije, i dok sam živ sam u opasnosti jer sam jedan od onih koji su skovali zavjeru protiv Damiana.“
„Bilo ih je više?“
„Oh, naravno. Kada smo se okrenuli protiv njega, krenuo je ubijati sve redom.“
„Ponovo pitam, kako ste ostali živi?“
„Zato jer sam mu trebao, Aidane. Ja sam mu otkrio način kako ubiti Slugu.“
„Čekajte. Dakle Culainn nije Sluga?“
„Ne, nisam. Ja sam Crni Anđeo.“
„Kakav je to stvor?“ upitao sam zbunjeno.
„Pa, imam posebne moći. Ali stvarno posebne. Ali cijena tih moći je duša koja sada pripada Vragu.“
„Čemu to? Zašto si se odrekao duše…Života, i svega?“
„Umirao sam. No, kada sam već bio na izmaku snaga, gotov, prišao mi je Damian. Obećao mi je vječan život, posebne moći…Sve Aidane. Nitko ne bi mogao odbiti takvu ponudu. Ali patio sam zbog toga. Jako.“
„Kako? Sve ti je bilo omogućeno.“
„Jednom davno upoznao sam ženu svog života Aidane. Ženu koju sam volio kao ti Eileen, ženu za koju sam bio spreman umrijeti, uz koju sam bio vezan i nadasve, sretan.
Ali morao sam je gledati kako stari, i na kraju umire.
To je bila krajnja granica, pukao sam, ali Damian nije dao vremena za tugovanje. Odonda ga mrzim.“
Zapravo nisam nikada ni razmišljao o Culainnovoj prošlosti. Sada kad sam to čuo, pomislio sam da nisam najnesretniji čovjek ikada.
Prekinulo me Kreuzmannovo pričanje:
„Aidane, što je točno Damian uradio vama.“
„Oteo mi je…Ah, kako da je nazovem…Ljubav života.“
„Ah, bogme, i dalje je onaj stari“ reče, ne osvrćući se na moj preneraženi pogled.
„Uvijek je pogađao tamo gdje najviše boli. I ja sam nekad bio mlad, bezbrižan… Ponudio mi je velike novce i vječnost života u zamjenu da mu otkrijem tajnu ubijanja Sluga.“
„Oprostite, kako ste vi otkrili tajnu?“
„Pa, kada postanete Sluga, vaše se osobine iz prošlog života prenose, pojačavajući se usput.
Ja sam prije bio učen čovjek, znatiželjan, i usudim se reći, veoma obrazovan.
Posebno sam se orijentirao na teorije o postojanju tako zvanih Vražjih Sluga, koji su harali svijetom u službi Nečastivog, šireći bolesti, nepogode, probleme i nesreću.
Sve znanje koje sam imao u prošlome životu, sada se proširilo.
Znao sam sve tajne Sluga, a kada je Damian osjetio da mu se jedan od nas otima kontroli, ili da iskače iz okvira, došao je po mene.“
„Pretpostavljam da znate koji je način da se ubije Sluga?“
„Ah, znao sam.“
„Znao si?“ upita Culainn sumnjičavo.
„Oduzeo mi je sve znanje kada me zatočio ovdje. No, ne zna jednu stvar. A ta je da sam, sumnjajući u njegovu iskrenost, sve zapisao u knjigu.“
„Gdje je?“
„Ah, knjiga mi je oteta, ali je nesumnjivo sačuvana. Božji sluge na planetu, pričam o svećenicima, kardinalima, Papama i sličnima, nisu se mogli odreći takvoga blaga. Čuvaju je u arhivu u Vatikanu.“
„Izgleda li možda ovako?“ upitao sam vadeći knjigu iz kaputa.
„Da! To je ta! Ali kako?...“
„Nije bitno, imaš je ovdje. No prelistali smo je cijelu, i nema apsolutno nikakvog naputka o ubijanju Sluga“ reče Culainn.
„To je zato što niste tražili na pravome mjestu“ reče, izvadivši nož iz kaputa.
Poderao je korice, otkrivši još jedan komad papira.
„Ah, tu je“ reče, izvadivši ga.
Otvorio ga je, pokazavši nam prazan papir.
„To je to?“ upitao sam sarkastično.
Na to uzme nož i upita me:
„Jesi li ikada ubio? Čovjeka, psa, mačku, svejedno…“
„Ne, koliko ja znam.“
„Odlično“ reče, porezavši mi ruku.
Pustio je da krv kaplje po papiru. Nakon par sekundi počela su se oblikovati slova, za njima riječi, pa rečenice i cijeli tekst. Slova su bila ispisana bojom moje krvi. Odvratno.
Culainn uzme papir i prouči ga.
Nakon što ga je pročitao, spali ga pogledom i baci.
„A ja?“ Upitao sam.
„Mislim da je došlo vrijeme Aidane“ reče Culainn.
„U pravu si“ dopuni Kreuzmann.
„Aidane, mislim da je došlo vrijeme da ti osiguramo sve moći potrebne za ubijanje Sluga. Imati ćeš Kreuzmannovo znanje i inteligenciju, moju snagu i svoju ljubav.“
„Misliš da postanem Sluga? Nema šanse“ odvratih.
„O, ne, ne Sluga“ nasmiješi se Kreuzmann vampirski.
„Predator.“
„Predator?“
„Jedina..Hm, stvar, koja može uliti strah u kosti Damianu i njegovima.“
„Što, gađam ih svetom vodicom?“
„Joj budalo, iskreno, ništa sveto nema veze s Predatorima. Sveto nije nikada nikome posebno pomoglo, ako ćemo tako.“
„Onda Aidane? Želiš li priliku da spasiš Eileen i svoje prijatelje? Mislim da si spreman...“
„Ja…Da… Spreman sam“ odgovorih polako, sračunato.

Primijetio sam da su se oboje pretvorili u psa/vuka i krenuli prema meni.
„Smiri se Aidane, neće boljeti“ rekao je Culainn.
Zažmirio sam i pustio ih da me preobraze.

Otvorio sam oči. Svugdje oko mene nalazile su se gomile i gomile neke bijele stvari, koju nisam mogao prepoznati.
Nalazio sam se ispred velikih zlatnih vrata.
Polako su se otvorila, a kroz njih je izašao čovjek, obučen u bijelu halju, s blagim pogledom uprtim u mene.
„Znaš li gdje si, Aidane Larkine?“ upitao me. Nisam mogao odrediti odakle je glas došao. Činilo mi se kao da odjekuje iz svih dijelova tog nečeg bijelog na čemu sam sjedio.
„Nemam apsolutnog pojma“ odvratih ustavši.
Iznenadio sam se lakoćom kojom sam ustao na noge.
„Kakvo je ovo mjesto. Tko si ti?“ upitao sam.
„Ovo je tvoja svijest“ odvrati mi.
„Svijest?“
„U tvome smo umu. I mogu ti reći da je velika zbrka ovdje.“
„Oprostite, ali tko ste točno vi?“ upitao sam isprobavši pristojan pristup. Baka mi je oduvijek govorila da to mora upaliti.
„Ja sam Bog“ reče.
„Bog? Mislite kao kršćanski bog?“
„Ne sasvim. Sve su religije ovoga svijeta na neki način u krivu što se tiče bogova. Nisam niti Jahve, niti Isus, ni Muhamed, ni Buda.“
„Tko ste onda?“
„Nemam ime Aidane. Ja živim u svakome od vas.“
„Zašto?“
„Bog, Aidane, je onaj koji živi u svakome. Onaj glasić koji pokušava usmjeriti ljude na dobro.“
„Znači, sva poznata poimanja Boga su zapravo?...“
„Ne mogu reći jesu li u krivu, jer živim u svima njima i znam kako i u što vjeruju. Bila bi to izdaja.“
„Ah, tako dakle.“
„No ono što mogu reći je to, da su zemaljska poimanja sile koja je oblikovala svijet, površna, i materijalna. Bog nije materija.“
„Zbunjuje me ovaj razgovor gospodine.“
„Ah, u redu, prijeđimo na važno. Uzeo si za zadatak ubijanje Damiana i Sluga, nije li tako?“ upitao me.
Nekako sam shvatio da je to trik pitanje.
„Ne, moj je zadatak izbaviti Eileen i prijatelje iz njegovih ruku“ rekao sam zadovoljno, potpuno siguran da sam dao točan odgovor.
„Dakle, nije te briga za sve koji će kasnije prolaziti sve što i ti, sve dok ti imaš što hoćeš?“
Prenerazio sam se. Nije mi tako nešto uopće palo na pamet.
„Ne, naravno…Ja…Suosjećam, naravno!“
„Dakle ipak je cilj ubiti Damiana?“ upitao me sumnjičavo.
„Ubiti ga i osloboditi Eileen?“
„Točno.“
„Ali hoću li ja to moći uraditi sam?“
„Zaboravljaš da si sada postao Predator. Jedino biće koje može utjerati strah u kosti Slugama.“
„Koja je razlika?“
„Vidiš li ono drvo tamo?“ upitao me pokazavši prstom u neku točku u daljini. Bila je veoma, veoma daleko, ali ipak sam jasno vidio drvo.
„Do tamo je 15 kilometara. Želim da otrčiš i vratiš se što je prije moguće. I da mi doneseš jabuku“ završio je.
Potrčao sam, nevjerojatno brz, spretan…Imao sam osjećaj da ću poletjeti.
Vratio sam se za nepunu minutu.
„Odlično, odlično“ reče.
„Vidiš li onaj kamen tamo?“ upita. Ovaj put se nisam iznenadio vidjevši golemi kamen koji je iskrsnuo malo dalje od mene.
„Odi tamo i premjesti ga.“
Krenuo sam, približivši se kamenčini. Bio je barem dva puta viši od mene, i nebrojeno puta širi. Kao stijena.
Podigao sam ga, i pomaknuo gdje je Bog pokazao.
„Izvrsno“ reče, „snagu si definitivno naslijedio.“
„Može sada zagonetka? Da vidimo jesi li naslijedio i inteligenciju.“
„Hajde.“
„Prekidaš je čim joj ime izgovoriš?“
„Tišina“ ispalio sam kao iz topa.
„Dakle, izgleda da si stvarno naslijedio darove koji su ti bili namijenjeni.“
„Kada mogu nazad?“ upitao sam nestrpljiv da isprobam moći u zemaljskom okolišu.
„Čemu žurba? Imat ćeš dovoljno vremena za obaviti zadatak.“
„Ali svaka sekunda koju provedem negdje drugdje je sekunda manje za Eileen, gospodine.“
„Kako žečiš, kako želiš…Onda, do sljedećeg susreta“ reče, i pljesne rukama.

Probudio sam se u nekoj potpuno nepoznatoj šumi, a Culainn i Kreuzmann su bili u blizini. Sjedili su kraj vatre. Iako sam bio udaljen od nje dobrih pet metara osjetio sam nalet vrućine.
„Dobrodošao nazad“ reče Culainn smiješeći se.
„Dugo ti je trebalo“ nadoveže se Kreuzmann.
Nikada prije nisam bio toliko svjestan vjetra koji mi je prolazio kroz kosu, tla pod nogama, različitih mirisa u zraku, jasnih zvukova koji su se mogli čuti iz svih kutova šume u kojoj smo bili.
Vjetar je promijenio smjer, a Culainn i Kreuzmann su se sledili na mjestu. Donio mi je njihov miris u lice, pa sam jednostavno pao na sve četiri. Osjetio sam tada da imam rep, dugačku njušku, i veoma, veoma oštre zube. Odjednom sam se izgubio u njihovome mirisu i bujici mirisa koji su doprli do mene. Htio sam ih ubiti, rasporiti.
Primijetih da su se i oni pretvorili u pse, ali ja sam bio barem duplo veći od Culainna.
„Smiri se. To smo mi“ čuo sam Kreuzmannov glas u glavi.
„Nećemo ti ništa. Nismo tu da se borimo“ dopre i Culainnov glas.
Teškom sam se mukom prisilio da ih ne napadnem.
Vratili smo se u ljudsko obličje.
„Je li ovo uvijek ovako teško?“ upitao sam, držeći se i dalje na sigurnoj udaljenosti.
„Je. Uvijek. Misliš li da si u stanju ubiti jednog Slugu?“
„Definitivno“ rekao sam.
„Prije nego što ubijem vas.“
„Odlično. Upotrijebi sve svoje moći za koje smatraš da ih trenutačno posjeduješ“ uputio me Culainn.
„Najbliži Sluga za kojeg pouzdano znamo da je u blizini je u Lisabonu.“
„Lisabonu?“
„Ako ti sve bude išlo po planu, do sutra si nazad“ reče Kreuzmann.
„Kako da ga ubijem?“
„Moraš ga jednostavno raskomadati, izgristi do neprepoznatljivosti ili mu iščupati srce.“
„Fuj“ rekao sam. Iznenadio me mirni, staloženi ton kojim me Kreuzmann poslao na klanje.
„ I pripazi se“ upozorio me Culainn.
„Umorni smo nakon što smo te promijenili. Ako upadneš u nevolje nećemo se moći teleportirati, a jedva da ćemo stići dotrčati u pomoć.“
„Vratiti ću se uskoro“ obećao sam i počeo trčati. U hodu sam se bacio na sve četiri noge.

Stigao sam u Lisabon veoma brzo, a Slugu sam mogao namirisati još dok sam bio nekoliko kilometara izvan grada. Legao sam na neki proplanak, čekajući da padne noć, i ulice se koliko-toliko raščiste. Takav lovački instinkt nisam imao nikada prije, i iznenadio me.
Iznenada sam osjetio da nešto nije u redu.
Nervozno sam podigao glavu, onjušivši zrak. Šesto čulo me upozoravalo da se maknem sa mjesta na kojemu sam trenutačno ležao i promijenim poziciju.
Potrčao sam na neku kamenu uzvisinu sa koje se odlično pružao pogled na Lisabon i onaj proplanak. Par minuta nakon na čistinu su izbile neke tamne prilike. Čak i kroz mrak sam uspio razaznati njihove oblike.
Bili su to Sluge koji su mi dotrčali s leđa. Očito su iskoristili moje neiskustvo da trče uz vjetar, kako ih ne bi namirisao.
Zarežao sam. Za nekoliko minuta će znati gdje sam, a protiv četvorice nisam bio siguran da mogu izdržati, dok ne dođu Culainn i Kreuzmann.
Svejedno, odaslao sam im signal da sam u opasnosti. Culainn mi je uzvratio signalom koji mi je otkrio da su počeli trčati.
U dvojbi koju sam vodio u sebi, pobijedila je krvožedna strana, pa sam krenuo u napad.
Ustao sam koliko sam bio širok i visok, te počeo zavijati. Sve su se glave u dolini okrenule prema meni.
Uzvratili su mi lavežom.
Zaletio sam se prema njima. Negdje, u dubini uma bio sam siguran da, da imam imalo više iskustva, ne bih prešao u otvorenu borbu, ali onu veliku inteligenciju za koju sam znao da posjedujem, koje sam bio svjestan, izgubio sam u čistoj bujici sile i želje za borbom.
Svi su bili manji od mene.
U trku su vikali:
„Bijeli je! Predator!“
U zraku sam osjetio da se boje, no ipak su odlučno nastavili svoj trk prema meni.
Snaga udarca kojim sam se sudario s prvim slomila mu je sva rebra, i čeljust, pa je samo ostao ležati.
Jedan manje, ostali su još troje.
U međuvremenu sam osjetio da je onaj u Lisabonu otkrio borbu te da je krenuo. Doći će ovdje za nekoliko minuta.
Stali su u polukrug oko mene, režeći i iskesivši zube.
Uzvratio sam im divljim, zvjerskim režanjem.
Pokušao sam manevrirati, krenuo sam naglo na lijevo, no oni su se razdvojili i opkolili me. Naglo promijenivši smjer probali su skočiti na mene, no ja sam odskočio s mjesta da se izmaknem.
Dok su još bili ranjivi, okrenuti mi bočno, skočio sam do najbližeg i ugrizao ga za glavu. Stisnuo sam usta, i zgnječio je.
Krv je šiknula iz njegove glave uprljavši moje bijelo krzno.
Ostala dvojica krenuli su prema gradu, a ja sam ni ne razmislivši krenuo za njima.
Odjednom su se razdvojili, a dok sam shvatio što se događa, onaj koji je dolazio iz grada je dotrčao, ugrizavši me za nogu.
Začuo se zvuk kao da je puknula suha grančica, i ja sam jauknuo od bola.
Sada sam bio opkoljen sa tri strane, a svi troje su krenuli ravno na mene.
U sekundi sam se odlučio za manevar napadanja najdaljeg tako da ostali mogu skrenuti za mnom.
Ponovo sudar tijela, no ovaj je Sluga bio jači. Koturali smo se po podu, režeći i cvileći. Borba je trajala već dosta dugo. Ostali dvoje su se krenuli pridružiti metežu, kad sam čuo jednoga da kaže:
„Stižu još dvoje naših. Ovaj je gotov.“
Lagano sam počeo osjećati umor.
„Ako dođu još dvoje gotovo je“ pomislio sam.
Umor me sada potpuno savladao i znao sam da nemam šanse.
Odjednom, začuo sam divljačko režanje i osjetio sam kako dvojica padaju s mene.
To je dovoljno skrenulo pažnju onom velikom da ga zbacim sa sebe.
Borbi su se pridružili Culainn i Kreuzmann. Oni su bili to dvoje koji su dolazili.
Nakon što su se obračunali sa svojima, preživjeli (onaj najjači) predao se.
„Ubij ga Aidane, dok možeš.“
„Prije nego što to učiniš“ reče, „znaj da je tvoja borba beznadna, Predatore. Smrt ti je neminovna. Gospodar ima moći o kojima ti ne možeš niti sanjati.“
Pustio sam Culainna i Kreuzmanna da ga dovrše.
Na svijetu je ostalo još 662 Sluga.

„Moram ti priznati, nakon obuke, moglo bi nešto ispasti od tebe“ reče Kreuzmann pošto smo večerali, ponovo u ljudskom obličju. Sada sam radije jeo sirovo meso, a vatra je gorila samo zbog ugođaja.
„No, borio si se čistom silom. Pokušaji manevriranja su bili veoma loši. Zaletjeti se ravno u četovricu? Ludilo!“
„Pusti malog“ prekine ga Kreuzmann, „ima duha! Sviđa mi se.“
Iznenadilo me što nisam šokiran ubojstvima koja sam počinio. Znao sam da je to bilo nemilosrdno klanje, no istovremeno sam bio ispunjen osjećajem svrhovitosti.

Sada sam bio snažan, gotovo nepobjediv.
Ponovno smo se pretvorili u pse, i krenuli prema jugu, gdje je sljedeći klan Sluga imao utočište. Znali smo da moramo uništiti sve Sluge prije no što možemo doći do Damiana. Na umu sam imao samo jedno:
Osloboditi Eileen.


KRAJ KNJIGE PRVE