SLUŽITI VRAGA

srijeda, 15.07.2009.

IX.

DEVETO POGLAVLJE
Spoznaje

„Sliniš?“ upita me Lorenzo, s osmijehom od uha do uha.
„Što?“ upitah pospano trljajući oči. Krevet mi je bio sasvim suh, a onda sam ulovio njegov značajni pogled prema Eileeninoj slici koju sam držao na prsima.
„Ma ne seri“ rekoh iznervirano. Čudno je kako je Culainn uspio da mu odijelo ostane besprijekorno glatko, kao netom ispeglano, iako sam pouzdano znao da se valjao po krevetu kao lud.
„Gladni?“ upitao je mašući nam kutijom žitnih pahuljica ispred nosa.
„Hoću omlet sa šampinjonima ili šunkom i čašu soka od naranče ako uopće želite da ustanem“ rekao sam pobunjeno.
„Imam samo ovo. Preživjet ćeš.“
„Imaš li mesa kakvoga?“ upita Culainn.
„Ah da sam znao da dolaziš, nabavio bih. Oprosti.“
„Nema veze. Preživjet ću“ reče Culainn slegnuvši ramenima.
„Onda, kamo idemo?“ upitao sam pošto sam pahuljice natopio mrzlim mlijekom.
„U najdublje arhive, dostupne samo nekolicini. Tamo su većinom knjige koje govore o egzorcizmu ali poprilično sam uvjeren da će te naći barem neke smjernice za ono što vam je potrebno.“

Nakon što smo pojeli cijelu kutiju žitarica (ja sam većinom bio zaslužan za to), uputili smo se van. Dan je bio naprosto predivan, na ulici su se mogli mnogi različiti jezici od stranih turista, koji su svi upirali prstima po cijelome Vatikanu tako da je postojala realna opasnost od gubljenja očiju u toj vrevi.
Prošli smo pokraj zalogajnice iz koje se širio zamaman miris. Nisam mogao ne pogledati unutra, kada sam odjednom osjetio kako mi se kralježnicom penje onaj hladan osjećaj, svima poznat kao strah.
Pogled iz zalogajnice uzvratio mi je stranac u crnome kaputu, nasmiješivši mi se zlobno. Nije bio problem u tome, već je taj osmjeh bio zubat, lišen svake radosti, a oči tog stranca izgledale su kao mačje, sa širokim zjenicama. Vidjeh da mi maše komadom papira.
Najednom, ispred mene se ispriječila kolona njemačkih turista, koji su očito došli s namjerom fotografiranja svakog kuta Vatikana, a blicevi su im bili popraćeni uzdasima tipa:
„Ahhh, so wunderschön!*“

*Ah tako lijepo

Kada su konačno nestali iz vidokruga, vidjeh da je ono mjesto prazno. Odlučio sam zasad šutjeti o ovome, no i dalje me mučila prikaza.
„E ljudi… Čekajte sekundu“ uzviknuh, zaustavivši Culainna i Lorenza koji su se okrenuli.
„Gle, nemamo vremena za prežderavanje.“
Culainn me međutim tako napeto promatrao, da sam gotovo osjetio njegov pogled na potiljku dok sam ulazio u zalogajnicu.
Došao sam do stola, koji je sada zjapio prazan i potpuno čist. Jedina iznimka bila je komad papira koji je ležao na stolcu. Na njemu je urednim, čitkim rukopisom pisala neka riječ. Pogledavši, shvatio sam da se radi o riječi, ili točnije imenu, koje mi danima nije izlazilo iz glave. Imenu s kojime sam svake noći zaspao na usnama, i imenu koje mi je prvo prošlo kroz glavu svakoga jutra:
Eileen.
Zamišljen, i vidno potresen izašao sam iz zalogajnice, susrevši se s Culainnovim i Lorenzovim zabrinutim pogledima.
„Što je?“
Bez riječi, pružio sam Culainnu papir. Gledao ga je neobično koncentrirano. Niti stotinku kasnije, papir je izgorio u njegovoj ruci.
Mali crni otpadak bacio je na pod i pljunuo za njime.
Preneraženo sam ga gledao.
„Neka te to ne brine. Moramo dalje“ reče kratko, odlučnim glasom.
Slegnuvši ramenima krenuli smo dalje, praćeni Lorenzovim uzvicima tipa:
„Alo vi opatice, brže malo, nismo na procesiji!“

Do arhiva smo došli bez problema, no ući je bilo malo teže. No Lorenzo se i tu iskazao.
„Ah, opate Marin. Došao sam u posjet. Najavljeni, naravno“ reče.
„Da, da, požuri. Nisam siguran da je tisuću irskih funti dovoljno da zadovolji moje apetite“ reče pohlepnim glasom. Shvatio sam da je pod ucjenom. Također vidjeh Culainna kako mi namiguje, uputivši mi misao:
„krivotvoreno.“
U normalnoj situaciji bio bih se nasmijao no sada sam uspio samo proizvesti grimasu koja je više ličila na lice osobe koja ima probavnih smetnji.

Ušavši, vidjeh kolica slična rudarskim i dugački tunel s ponekom bakljom u daljini.
„Nema šanse“ rekao sam, vidjevši da kolica imaju prugu postavljenu pod velikim nagibom, a zasigurno nekoliko kilometara u daljinu.
Na kraju je bio potreban udarac nogom u stražnjicu da uđem u vlakić, no najviše me iznenadilo to, što mi je udarac uputio Lorenzo.
„Neki svećenik“ promrmljah gnjevno u bradu.
Moje sumnje su se ostvarile. Kolica su nezaustavljivo jurila prema naprijed, vratolomnom brzinom. Lorenzo se luđački smijao.
Vožnja je uskoro završila.

Prostorija u kojoj smo se našli bila je neopisivo golema. Primijetih da su police uklesane u kamen, a mjestimice su baklje osvjetljivale knjige. Na kamenome podu nije bilo stolova ni ničega, osim ljestvi koje su se pružale zasigurno stotinu metara uvis.
„Najskrivenija knjižnica na svijetu“ reče Lorenzo.
„A i najveća“ promrmljah.
„Sve zajedno, ovdje se nalazi točno dvanaest milijuna stotinu i petnaest tisuća dvadeset i dvije knjige.“
„A mi bi to trebali pregledati tako da…?“
„Oh, ako sam imalo upoznat s ovim mjestom, onda vas uvjeravam da ne moramo pregledati baš sve ove knjige. Više od polovice ovih knjiga su nam bespotrebne.“
„Šest milijuna dakle? Oh, a ja se već zabrinuo…“ reče Culainn sarkastično.
„Mogli bi za promjenu početi, umjesto da slušamo tvoje bezvezno blebetanje.“

Krenuo sam u smjeru koji mi je pokazao Lorenzo. Ovo mi jednostavno nije bilo logično. Očekivali smo naravno da će knjige koje tražimo biti najveće, ili slično, ali nekako sam imao osjećaj da jednostavno hvatamo zrak. Morao je biti jednostavniji način.
Primijetih da su police označene brojevima. U svakome redu bilo je stotinu knjiga.
Ideja mi je brzinom munje proletjela kroz glavu.
„Culainne!“ vikuh.
„Što je? Trenutačno sam malo zauzet.“ Culainn je knjige pregledavao otprilike dvadeset puta brže.
„Možeš li naći red od 600 do 700?“ rekoh.
Culainn se naceri u odgovor.
„Vidim što smjeraš.“
Trebalo mu je nekoliko sekundi da dođe do reda u kojem sam ga tražio, do gore je došao u samo nekoliko velikih skokova.
„Nema ga“ začuo sam odgovor.
„Kako to misliš?“
„Eto, nema ga. Red ne postoji“ reče jednostavno.
Napregnuto sam razmišljao, kada mi vrisak sledi krv u žilama.
Okrenuo sam se u smjeru zvuka, koji je dopirao odozgo.
Lorenzo se popeo veoma visoko, i gubio je ravnotežu. Bilo je pitanje sekunde kada će pasti dolje, a nije bilo šanse da preživi pad s te visine.
Zabezeknuto sam gledao kako pada, vrišteći iz petnih žila.
Kada je došao trenutak da udari u pod, zažmirio sam, ali zvuk udarca nije se čuo. Polako sam otvorio oči, i vidio da na mjestu gdje je pao zjapi ogromna rupa. Culainn se našao kraj mene samo nekoliko sekundi kasnije.
„Jesi li dobro“ viknuo je u rupu.
„Isus mater! Za olimpijadu!“ čuli smo odozdo.
„Samo skočite, sve je u redu. Ali pazite jasno da ne padnete na glavu.“
Skočili smo unutra.
Pali smo na stari, nevjerojatno prašnjavi madrac.
Hodnik ispred nas bio je osvijetljen bakljama.
„Tko održava ovo mjesto?“ upitao sam znatiželjno.
„Iskreno, nemam pojma. Mislio sam da su ovo sve legende.“
„E, pa očito nisu“ poklopi Culainn.
Kratak hodnik vodio je do vitrine iza koje se vidio red knjiga. Pažljivo sam pogledao unutra, i vidjeh da na oznakama piše:

„600-700“

„Kako ćemo unutra?“ upitao sam.
Sekundu kasnije začu se lomljava stakla. Lorenzo je bakljom razbio staklo.
Odmah sam dohvatio knjigu pod brojem 666.
Obična, mala, neugledna knjiga s žutim koricama.
„Tiho, netko ide“ reče najednom Culainn.
Sada sam već i ja čuo korake.
Culainn i ja smo se povukli u jedini mračni dio prostorije.
„Tko je tamo?“ upita Lorenzo.
„Tko si ti, i što radiš ovdje?“
„Ja sam brat Lorenzo iz Svećeničkog bratstva sv. Petra. Pokaži se!“
„Nisi dobrodošao.“
Začu se pucanj i Lorenzo vrisne.
Culainn i ja smo ležali u mraku, kada on odjednom skoči i baci se na priliku koja je pucala. Primijetih da je uzeo obličje onog istog psa. Borba je trajala nekoliko sekundi, u kojima je Culainn nesretnika primio za vrat, odgrizavši mu grkljan.
Pogledao sam Lorenza, sav užasnut.
„Mrtav je! Idemo odavdje!“ naredi Culainn.
„Imaš knjigu kod sebe?“
Kimnuo sam potvrdno.
Primi me za rep, krećemo iz ovih stopa. Nešto se loše sprema“ reče.
Ponovo smo se transportirali, ovaj put na neko potpuno nepoznato mjesto.

Vidjeh da je Culainn opet čovjek.
„Lorenzo…“ zavapi nemoćno.
To je bio prvi put da sam ga vidio tako ranjivog, bespomoćnog.
Osjećao sam knjigu na prsima. Tu istu knjigu za koju smo platili tako strašnu cijenu.
Otvorio sam je i počeo čitati.
(Potonje je naravno prijevod s latinskog)

„Opat Karl Kreuzmann
Anno Domini 1654.

In nomine Patris et… et Spiritus Sancti.
Dana dvanaestoga poslije… ove godine, uz pomoć blaženih mi kolega… uspješno sam ušao u trag čuvenome popisu 66… ukletih duša kojima se… služi na Zemlji. Vjerujem da se popis nalazi u… na čuvanju kod brata Jam…
Na temelju astronomskih gazeta razvijenih u našem timu, predv… neka imena budućih Sluga, koja su razvrstana prema godinama.“

Ispod su pisale neke sitnice, potpuno nevažne.
Culainn poče priču.
„Dakle, kao što vidiš, tekst je dosta oštećen. No ipak sam siguran da je ušao u trag popisu svih 666 duša, kojima se Vrag služi na Zemlji. Ne mogu odrediti ime osobe kod koje se popis nalazi, kao ni samostan. Zatim, kaže da su na temelju gazeta predvidjeli ljude koji će biti sluge, što može značiti dvije stvari.“
„Ili se ljudi neprestano izmjenjuju…“ počeo sam,
„Ili Damian još nije stvorio svih 666 duša“ dovrši Culainn.
„Hmmm… Hajdemo pogledati ima li imena dalje“ predložio sam.
Počeli smo listati od godine 1930. Nešto mi je govorilo da jednostavno moramo početi od te godine.
„1930.?“
„Intuicija“ odvratih.
„Misliš godina kada te je Seamus ostavio?“ upitao me s podsmijehom.
Lupio sam se po čelu.
„Da, to je to! Hajde listaj“ nestrpljivo sam navaljivao.
Mnogo imena smo izlistali, no nisam znao s kojim ciljem. Bila su pisana velikim slovima, kraj godine nastanka sluge, po tri imena na svakoj stranici. Kao da bi mogli nekoga pronaći.
Culainn je frustrirano bacio knjigu u zid, a ona je pala otvorena. Ime koje sam vidio zahvaljujući velikim slovima bilo je:

„Rudolph Evan Jones“

To mi je ime odnekud bilo poznato. Rekao sam ga Culainnu koji je problijedio.
(Točnije, pogledao me pogledom koji obično imaju osobe kada problijede, nisam mogao znati je li stvarno problijedio)
„Nije li to ime Seamusovog izdavača?“
Istina me pogodila u punom trku.
„Je! Je li to moguće?“
Culainn je nastavio listati sve do ove godine, 1939.
„Aidane…Kako se zove Conorova žena?“ upitao me tonom polumrtvog čovjeka.
„Shelley Baine.“
„Mislim na djevojačko prezime“ reče.
„Joj…Mislim da je O'Connor. Zašto?“
Pruži mi knjigu na nekoj stranici gdje ugledah ime:

„Eileen O'Connor“