petak, 01.01.2016.

Srce prve ljubavi



Sjećam je se k'o da je bilo jučer. Imala je plavu kosu i lice Anđela. Kad bi je dovoljno dugo promatrao iza nje bi se vidjeli obrisi krila. Osmjeh koji nije nikako moglo imati neko "obično" ljudsko biće. Kraj nje, niti jedna druga nije mogla postojati. Okupirala mi je misli i srce samo svojom pojavom. Bio sam potpuno bespomoćan i nisam imao nikakve šanse da joj se oduprem, a ono što je najljepše, nisam to niti želio. Nosila je ime koje nikada prije niti nikada poslje nisam susreo. Zvala se Kristinka! Moje stanje opčinjenosti trajalo je sedam godina. Tada su nam se putevi razdvojili. Ja sam krenuo u srednju školu, a ona se valda vratila u svoj pravi dom na oblake ili tamo gdje već Anđeli prebivaju. Nikada se više nismo susreli. Žao mi je bilo samo to što sam propustio tih sedam godina da joj kažem što mislim o njoj, zapravo, osim ako pogledi ne govore, propustio sam joj na bilo koji način pokazati što mislim o njoj. Takva neokaljana, ostala je najljepše sjećanje na djetinjstvo i slika moje prve ljubavi.
Dobro, možda mi ipak nije bila prva "prva" ljubav. Zbog nje sam potpuno zaboravio svoju ljubav iz vrtića. Zaboravio sam kako se zvala i zaboravio sam sve osjećaje koje sam prema njoj gajio, tako da radi toga, ipak ću nju smatrati svojom prvom, pravom ljubavi.cerek
19:15 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

-- Ništa nije slučajno. --