U poplavi kvazihumanizma bez granica u kojemu je jako važno da je netko žrtva, a netko kriv i u kojemu je jako važno da je svaki problem rješiv u par koraka već neko vrijeme razmišljam o akcijama za bolesnu djecu.
Znate one akcije kada očajni roditelji u bezumlju hrvatske birokracije traže pomoć za liječenje jer je nedostupno ili teško dostupno. To je očajno. Imati bolesno dijete i biti nemoćan je bol koju nitko nije zaslužio doživjeti. Nije. To je jednostavno tako.

Međutim kako olako zaboravljamo činjenicu da nam nitko na ulazu u život nije dao potpisani ugovor da će život biti pravedan ili bezbolan događa se. Jebiga. Oprostite na psovanju na ovako bolnom mjestu, međutim to su mi baš riječi koje idu uz spoznaju o slučajnom životu u kojem je pravednost tek uvedena mjera za lakši život sa slučajem. Pa nam trebaju žrtve i zločinci, pravi i krivi, bolesni i zdravi za davanje smisla životu kojemu je uglavnom najveći smisao čisti život. Kao slučaj i nuspojave.

Patrick Swayze je teško bolestan, objavljene su slike njega bolesnog pa su se vodile etičke dileme je li to u redu. Ako se mene pita. Nije. Kao što nije u redu prolupalu Britney Spearse vući po medijima. Kao što nije u redu Simonici i Anti davati medijski prostor koji blate spomenom djeteta koje njihove bljuvotine gleda samo na TV. Jer valjda to plaća račune. Pljuc.

Pa sad se pitam je li u redu postavljati slike bolesne djece u pokušajima smanjenja boli i pronalaska rješenja koje će unijeti ravnotežu u slučaj. Je li bolesnu i uslikanu djecu netko pitao:"Čuj, nemamo novaca za tvoje liječenje pa ćemo te slikati i staviti u novine da nam drugi ljudi pomognu novčano" To je istina. Brutalna istina koja pretpostavljam djecu zaobilazi. Znaju li što se događa?

Da se razumijemo podupirem roditeljsku potrebu za učiniti sve što je u njihovoj moći, podupirem bitku za unošenje smisla u slučaj, razumijem tu bol. I ne napamet. Sve sam to i sama prošla da se zna za one koji smatraju kako je nečije subjektivno iskustvo mjera za pravo sudjelovanja u raspravi o nečemu. Nije, al to je druga tema.

Je li u redu pokazivati bolesne glumce koji su odgovorno ili manje odgovorno odlučili biti slavni i dostupni je pitanje o kojemu se razgovara. Istovremeno, nisam čula rasprave o tome je li u redu pokazivati bolesnu djecu s apelom za pomoć ispod slike.
Pitam vas jedino je li etična slika bolesnog djeteta s brojem žiro računa ispod. Je li slika s imenom i prezimenom djeteta u boli, u smrtnom strahu, djeteta koje je zbunjeno jer mu se događa nešto što nije zaslužilo i što ne razumije jer je u samoj srži nerazumljivo etično.

Ja mislim da nije. Ako će mi netko objasniti kako cilj opravdava sredstva to je makjavelizam i nije etičan. Ako će mi netko objasniti kako je u plemenitoj namjeri što nikako ne bih niti dovodila u pitanje pitati ću je li baš mora uz sliku. Je li baš mora ta dječja intima ići u svijet. Ili dijete kao i odrasli imaju mogućnost biti bolesni u miru i tišini svoga doma okruženi ljubavlju najbližih dok se stvarni svijet sa svojim preteškim problemima događa negdje u pozadini. I netko drugi vodi računa o njemu bez da vas se u to iz sve snage uvlači. Iz ljubavi.

Bi li sebe slikali bolesne od raka u krevetu i stavili u novine s brojem žirom računa. Bi li?