Evo nešto malo vrtim po virtuali i slučajno ili ne, nailazim na kuhanje, čišćenje i ostale dnevno-kućanske obaveze. Pa ajde da se i ja pohvalim, skuhala sam ručak, djetetu čak za više dana raznolike hrane koja će biti u frizeru, prevrtila frižider oko datuma na jogurtima, mlijekima i ostalom, usisala nabrzinu, obrisala prašinu, otuširala se, oprala zube, e da, stavila prati veš, nešto toga ispeglala, ono za sutra da ne hodam zgužvana na posao. Eto, i je li me oplemenilo. Nije. Nisam čak niti bolji čovjek zbog toga, ništa.
Ali ipak, ima nešto umirujuće u trenucima dok mi voda iz slavine teče istim tempom niz ruke i dok radim iste bezgrešne dobro izvježbane pokrete sa spužvom u ruci. I odlutala sam u pozadinsku sagu o kuhanju i pranju suđa. Za koga kuham, veselim li se dok kuham, hoće li to netko jesti. Hoću ja, sigurno. I mene veseli. Ajde dobro, nekad me veseli. Ostali po dogovoru. Što ako hoće jesti-moraju li me pohvaliti da bi bila zadovoljna. Što ako neće-hoću li biti nesretna i misliti u sebi, a što sve za vas radim, a vi kakvi ste, i iz protesta se povući u sebe. Ili ću to reći naglas. Kojim tonom ću reći, hoće li se u mom tonu nazirati osjećaj umirenosti od pranja suđa ili onog nemira jer se veš još nije osušio. Ili će to biti neki prastari ton od tko zna kada, za koji bi svi prisutni, a osobito oni koji progovaraju iz mene i dok nisu tu, trebali znati što znači. Ili ću kao kineska kuharica spriječiti svu nepredvidljivost ljudskih života na jednom mjestu, pa dok se jela iznose upozoriti kako mi baš ništa nije uspjelo i iskamčiti toliko željene komplimente o svojoj velikoj i požtvovnoj duši. I hoću li nakon ručka, sjedati i čekati da mi telepatski pročita misli, smjesta sve pokupi i opere suđe. Sa smješkom na licu, naravno. A ako ne, opet se protestno povući u sebe. Ili ću produžujući svoju dobrodušnost i požtvovnost mirnim, tihim koracima, pomalo zgrbljena od nakupljenog umora sve pokupiti, oprati i s istim mirnim i dostojanstevnim pogledom skupiti još jedan žeton, koji označava zgrčenu ljutnju, u pregaču. Tamo će se taj žeton naći s još nekoliko od ranije nakupljenih žetona od veša i peglanja. Kad bolje pogledam, nedostaje mi još samo jedan za pravo na veliki prasak. Ili ću možda zbog nekog sada prisutnog osjećaja veselja sve oprati automatski. I zavaliti se u naslonjač. Ili ću možda izreći svoju želju kako bi sad baš pisala o pranju suđa pa molim te lijepo ti ga operi, ja ne mogu jer pišem, a ne mogu pisati i prati suđe istovremeno. I hoću li se samo nasmiješiti na onaj izraz bleeeee, what the hell ili ću posegnuti rukom u pregaču za provjeriti koliko još imam žetona i na brzinu zbrajati koliko ih ima on. Ili ću pristati na njegov tempo koji kaže, eeeeeeej, kasnije i mirno čekati kasnije. Ili nemirno čekati kasnije. Ili opalit sagu o kasnije odmah, pa zauzvrat čuti sagu o odmah kasnije. I je li mi više stalo do pisanja o kućanskim poslovima i ugodnog nedjeljnog popodneva ili do zbrajanja i oduzimanja ( sa zapisnikom i maloljetnim svjedokom za napredne )..............I tako redom.
Kućanski poslovi su u mom svemiru automatizirane dosadne obaveze. A opet.......tanke zrake ljudskih života na jednom mjestu, u svim duginim bojama se prelomaju i kroz jedno obično pranje suđa.