Ajmo malo o emocijama ili po naški osjećajima. Kad smo kod stranjskog, riječ emocija nastaje od latinskog emovere, u kojem e(x) znači izvan, a movere pokret ili pomicanje. Kad smo kod našeg, osjećaje je dobro razlikovati od osjeta koji su reprezentacija vanjskog svijeta u mozgu olitiga jednostavnije ono što vidimo, čujemo, mirišemo, njušimo i ima još tu toga, al da ne kompliciram previše. Usporedimo li latinsku riječ emocije i hrvatske osjećaje na glagolskom i priložnopridjevskom polju nastaje zavrzlama. Pa ćemo reći kako osjećamo ljutnju ili radost. Je li ovaj osjećam nastao od osjeta ili od osjećaja, ima li tu još neka zavrzlama. Lingvisti - pomagajte. Ne znam, a pitam se. Emocioniram radost nije neki lingvistički izbor. Radosna sam je dobar izbor kojim smo izbjegli i osjete i emocije.

U svakom slučaju osjećaji su riječ za koju se pitam opisuju li ono što bi trebali opisati. Biti osjećajan je nešto kao biti svilen, biti mekan u nekoj većinskoj slici doživljaja osjećaja u njihovom značenju. Emocije su u svom izvornom obliku nešto savim drugo. Managerski profitabilna riječ današnjice motivacija je nastala od emocija. Zanimljivo. Netko bi u svijetu profita mogao pomisliti da osjećajnost i nije neka kvaliteta za profit i svijet morskih pasa u svijetu biznisa. Zapravo se bazira na osjećajnosti. Čisto fiziološko-znanstveno gledajući. A i filološki.

Kako su znakovi i značenja polje moje sadašnje misaone zanimacije pitam se koliko upotreba određene riječi kojom nešto opisujemo određuje i pripisivanje značenja toj istoj riječi. Zapravo se ne pitam, nego radim neki uvod.

Emocije. Pokrenuti se izvan, u nekom slobodnom prijevodu. Zvuči moćno, zvuči neutralno, znači ono što jest. U udžbenicima se nerijetko daju popisi ugodnih i neugodnih emocija ili osjećaja. Pa je zavist neugodna, a radost ugodna. Obje imaju istu funkciju-pomaknuti. U tom pogledu u svom bitku su neutralne, mada smo kao ljudi skloni neugodnom pripisati značenje negativnog, a ugodnom značenje pozitivnog. Što je i logično.

Stvari nisu onakve kakve izgledaju na prvu loptu. Barem je često tako. Život bez boli ili analgezija - zvuči idilično, zar ne? Nije. Bol je funkcionalna, upozorava nas na disfunkciju u tijelu. Tretiramo disfunkciju ne bi li umanjili bol. Ako nema znaka za uzbunu da je tijelo u disfunkciji to je stanje potencijalno opasno po život. Nemamo pojma da nas boli glava i cijelo tijelo od visoke temperature, da nam je istrulio zub, da smo slomili rebra ili vrat. Nema osjeta boli. Opasno po život. Slično je s emocijama. Pa za početak četri osnovne emocije koje se razvojno nadovezuju na primarno postojeću ugodu i neugodu u dojenačkoj dobi. Strah, tuga, ljutnja, radost. Sve ostale su složene i nastaju kompleksnom mješancijom ove četri uz dodatak apstraktnog mišljenja. Malo sam zabrijala, po običaju. Pa ajmo natrag.

Bez straha kao nečega što volimo izbjegavati i propagirati kako je neustrašivi život jedini pravi riskiramo život. Riskiramo ne učiniti emovere i pomaknuti se ili suočiti s opasnom situacijom. Ljutnja, još jedna lagano negativno obojena emocija. Nemoj se ljutiti. Čuj, molim te, a gdje je emovere koji slijedi nakon ljutnje. Gdje je svladavanje prepreka bez ljutnje kao pokretača. Oda radosti je oda o pomicanju. Shake it, baby, shake it. Tuga – čemu nas ona to miče. Sebi i svojim gubicima. Tuga je reakcija na gubitak, ljutnja je reakcija na prepreku, radost na dobitak, a strah na opasnost. I sve nas to miče naprijed i naprijed. Dalje i dalje. Dobro ima sad tu još toga oko percepcije nečega kao prepreke, opasnosti, gubitka ili dobitka što je opet mješavina osjeta, iskustava, učenja, interesa, osobina ličnosti i još ponečega. Al opet, dosta digresija.

Što hoću ono reći? Iako sam zapravo zagovornik upotrebe hrvatskog jezika gdje god je to prihvatljivo, oko osjećaja nisam sigurna. Riječi kao znakovi sa svojim značenjima su vrlo moćna igrarija. Dugotrajnom upotrebom stvaraju neurobiokemijske promjene u mozgu i tijelu i dovode do reakcija. On je osjećajan, a u sebi mislim on je peder. Mislim, ova paralela isto nema baš neke veze jedno s drugim, al da ne lutam previše. On je motivator. Koja zajebancija. Upravo je nekom project manageru rečeno da je osjećajan. Uz pomisao da je peder u drugom značenju iste riječi.

Gubi li se u kulturi upotrebe znaka osećaja značenje emocije. Sklona sam vjerovati u to. Ameri i slični se guše u emocijama i odvaljuju na promjene koje su učinili pod utjecajem emocija. Mi na ovim prostorima osjećamo. I stojimo na mjestu. Ovim nikako ne bih zagovarala american dream na zagorskom bregu, tek promišljanje o jednom segmentu utjecaja moći jednog znaka na njegovo značenje. Uostalom i nije tako jednostavno, jer i anglosasi imaju feelings kao drugu inačicu.

Emocije u svom značenju i djelovanju u ljudskom tijelu i duši su pomicatelji. Bez njih nema pokreta. Nema napredovanja. Nema života. Razmislite o tome kada idući put nekome kažete:“Nemoj se bojati“ ili „Nemoj se ljutiti“. Zaustaviti emovere znači zaustaviti pokret. Zaustaviti pokret znači.......a stalna samo mijena jest. Emovere.