umrli su upitnici
u tamnici eona.
prašnjave su ruke,
izrezane, bolne,
spustile luč u pepeo
i ovog dana.
a feniks se liježe.
već kljuca po ljusci.
sutra, zorom,
ili možda tek najesen,
odgovore ćeš prosuti
u plava jezera.
I nije ovo na budućnost sjećanje,
ni slike jasno željom usnute.
I nisu dnevne maštarije
između kave i druge cigarete.
A gradi se iz bijela kamena,
šarenih rasplesanih cvjetova,
porculanskih maski i darova
i čistog božanskog plamena.
S četiri tornja i bijelom kupolom,
vodom posvuda razvedenom,
uz široku rijeku, pod planinom.
Kad šetali tamo budemo,
kad pramene tajne raspletemo,
znat ćeš, znat ću, znat ćemo.
krckava satelitska veza,
preko eona,
pored galaksija,
iznad dimenzija,
magnet je za suzu
što je zaiskrila nad mirnim vodama.
i taj glas,
i moje ime,
i smijeh, pocupkujući, smušen,
(kao pomrčina sunca
s drugog kontinenta
tek sjena onoj mjesečevoj
s trećeg kontinenta)
vara li me uho?
vara li me podsvijest?
izmišljam li samo prostor za pjevajuće ptice?
a lice je lebdjelo na metar ispred mojeg,
a oči su se zagledale u plava proključala jezera,
a koža se, porculanska, zategla kroz pukotine.
i opet se vrijeme-prostor savinulo
da se dotaknu točke istih kvantnih koordinata.
pregršt snova prosula sam
u dolinu bez dana
i slova, vodena
i slova, izbodena
pomiješana bez plana
na rubu tanjura slagala sam
citate od srama
i imena, naša
i imena, buduća
izgorjela bez plama
a poznate riječi skinula sam
sa smrznutih grana
i misli sočne
i želje voćne
osušene bez drama
ako je ona divno žuto sunce na njegovom nebu,
a on je njezin naranđasti div iz susjedne galaksije,
međuzvjezdani prostor vrištat će smijehom fotona
rasutih nasumice po tamnoj tvari
dok se oni igraju s vječnosti i zvjezdanim maslačcima
u higgsovu polju.
singularnost
nakon i iza koje
nismo više isti.
kuglice vremena,
i strune prostora
maglice svijesti.
sjećanja osjećanja
u kovitlacu vremena
varaju i čaraju
u meni.
trebam računalo,
kao svemir veliko,
da pronađem život
u sebi.
Zavapiti na križu
činilo mi se
oduvijek
kao kroz oluju
ganjati
padobrance
prezrelih maslačaka.
Kao urlati na razmrljano,
bijelo mjesečevo
puno lice;
kao na siroče, jedinca ovog neba,
prskati ljepljivu,
zaraženu ljubav
iz nateklih grudi.
Uzaludno.
Vulkane iz srca
ni bogovi
više ne žele gasiti.
A se leži CC, i ne ustaje joj se.
Ne pišite mi više nježnosti u stihovima. Sve su moje obrane sada razbijene.
Ne šaljite mi više srca među slovima. Zidine su stamene posve probijene.
Ne nudite mi više duše na dlanovima. Do jutra će se ionako ovdje hraniti hijene.
A dirnete li mi kam međ' kamovima; u sitno i krupno kršit će vas stijene.
U ljeto 20.., kad su i rijeke presahle.
ne, na tvoja vrata nikad neću pokucati,
mada znam i adresu i put.
ne, na tvoje zvono nikad neću pozvoniti,
mada znam da ne bi bio ljut.
ne, u tvoj prozor nikad neću gledati,
mada je zastor možda razmaknut.
ne, tvoje snove nikad neću ometati,
mada pod obrvom nosim iskrice,
na usnama med i borovnice
a kod srca leptirice.
riječi više ne stupaju
kaligama
po zlatnim pločama pakla.
rasuta se duga podala,
bespomoćna,
vrtlogu trostrukog značenja.
smješka se smisao,
pobijeđeno,
s naličja opalih listova.
bez sjaja se širi zjenica.
mračna je,
vlažna tamnica otključana.
srce tvoje žensko cvili, kažeš?
ne vjerujem, suze su ti lake,
za svakim poteku, kurve.
a voljela bi otići, zar ne?
pokupiti ponos s kamenja,
isprati bol odbijanja.
al' pustiti te ne mogu i neću.
skršit ću te šutnjom,
smrznuti te mržnjom.
ukrast ću ti mirne misli već noćas.
riječi ti s sravniti točkama,
jecaje smrviti dlanovima.
a sutra ću čelično trnje utisnuti
u tu krhku kuglu staklenu,
u tvoju ljubav, tihu, smirenu.
da vrištiš, da ječiš, da plaziš
po iglama, da puziš niz liticu
s krilima slomljenim u letu.
potpalit ću ti krhotine, mila.
da vrate u život ove moje
davno izgažene snove.
kad isprazne se
zalihe riječi
i pretoče
kroz sito
besmisla,
ostat će samo
gumice
za brisanje
praznih mjesta
između
naših slova.
na dlaku iste.
plavooke.
platinaste.
samo jedna duže,
druga mnogo kraće.
jedan plan: zabavan.
jedan san: presretan.
u ljubav zaljubljene,
o smijehu ovisne,
za mjesec zataknute.
ne, na tvoja vrata nikad neću pokucati,
mada znam i adresu i put.
ne, na tvoje zvono nikad neću pozvoniti,
mada znam da ne bi bio ljut.
ne, u tvoj prozor nikad neću gledati,
mada je zastor možda razmaknut.
ne, tvoje snove nikad neću ometati,
mada pod obrvom nosim iskrice,
na usnama med i borovnice
a kod srca leptirice.
lijepo li je mislima tihim poć',
u san o nama
zagrljenim,
ušuškanim,
pokrivenim
toplim krznima lisica sjevernih.
dok konji jure kroz kristalnu noć
tim putevima
utabanim,
zavojitim,
urezanim
u zamete mećava davno prošlih.
glava u stijeni,
razjapljenih usta,
u nemuštom kriku,
isklesana,
u vremenu
zaustavljena.
iz lijeve se duplje,
niz raspuknuti obraz,
cijedi mutna, bijela,
dubinska rijeka.
kad kisele kiše
s kamenog čela
speru soli kristalne,
na osijedjelom licu
endemska ribica
naći će dom.
tek pospane hazarderke,
ali volimo ovu igru,
skrivenu i suptilnu,
perfidnu i posebnu.
naš ulog je srce,
na krvavo crvenom,
jer sloboda je prikovana
na ono drugo, crno polje.
zavrti ploču, ispali kuglicu,
"rien ne vas plus".
ne gubimo ništa više,
mi, robinje ideja i iluzija.
(naslov: stih u škripcu)
u tamnicu,
najdublju,
da trune bez zraka i sunca
i da žličicom,
koju će od milja nazvati Nada,
kopa žbuku oko
vlažnih i pljesnjivih
kamenih blokova
u visokom dvorcu mramorne su dvorane,
bile kao holovi velegradskih kolodvora,
zle maćehe svim tajnim potpeticama,
okrugle i hladne.
a četiri su krivca trčala kroz gomilu
tražeći mrak i bravu s ključem,
sobu s previše poljskih kreveta,
zgužvanih i praznih.
iza rasklimanih vrata u uskoj kupaonici
stajati smo mogli samo u četveroredu,
kao da su gležnjevi užetom spojeni, blizu,
zbijeni i zadihani.
ispod dovratka je onda upuzala traka svjetla,
tuđinski su glasovi pod svojim krevetima
pronašli naše torbe i letke i knjige,
krivokletne i opasne.
izšetali smo pored umornih ratnika,
preko pragova bez milosti,
na hodnike bez izlaza,
pomireni, izdani.
Pospanim glasom oprašta se dan.
U daljini grad i blještava svjetla.
Srebrni obraz mjeseca iznad njih.
Mirno prolaze ulice pod mojim prozorom.
Zaspalo je nebo i drage, zaljubljene boje.
Po mom licu prosula se zvjezdana pjesma.
tu,
mirna i
razrovana kao
mjesečeva površina,
kap rose prašinom okupana,
umirem sporim ritmom svemira.
samo tri tihe riječi il' desetak slova
zaključale bi ova crna, paklena
i otvorile nova blistava,
mada injem posuta,
zvjezdana
vrata
| < | ožujak, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pećina.
Priče su na Čarobnom brijegu.