![]() ![]() Postoji još bizarnije pravilo – ne smeš da imaš rezervnu gumu u autu. Zašto? Pa ako se redovno moliš bogu i živiš ispravan život, neće ti pući guma. Ako nosiš rezervnu, onda ili nisi ispravan, ili sumnjaš u dobrotu božju; u svakom slučaju zaslužuješ da budeš mrtav. Ovo su samo ekstremni primeri iračke svakodnevice. Običan čovek najčešće bira da živi mirnije, da zaobilazi nevolju iz daleka, da se pravi da ne čuje i ne vidi šta se oko njega dešava. To je sebično, ali najracionalnije. Ćcuti, trpi, biće bolje. Ipak, u životu često dodje do ovakvih ‘koka-jaje’ situacija. Dok običan čovek okreće glavu na drugu stranu, neobičan čovek koristi situaciju i svet kreira u skladu sa svojom bolesnom mentalnom mapom društvenih vrednosti. Običan ćuti da se ne bi opekao, a neobičan peče jer običan ćuti, i tako u krug. E baš u tom krugu se nalazi Irak, i tamo će i da ostane još neko vreme. Koliko su ovakvoj situaciji doprineli Ameri i oslobodilačko-okupaciona misija? Iz perspektive začaranog kruga – nisu uopšte. Iračani su bili u vrzinom kolu i pre Amera, ludak je manično udarao u bubanj, a ostali u ritmu skakali. Za mnoge je današnje stanje bolje. 5 miliona Kurda na severu živi u relativnom miru i relativnom blagostanju. I dalje je to visokokorumpirano burazersko društvo u kome lične veze i pripadnost odgovarajućem plemenu donose prosperitet, ali ljudi ipak više ne žive u paničnom strahu od agenata unutrašnje bezbednosti. Čak je i biznis krenuo, od kada su regionalne vlasti počele da skidaju kajmak od proizvodnje nafte. Kod mene na jugu takodje dosta ljudi kaže da žive bolje. U manjim gradovima naročito. ![]() Mogu mnogo o Iraku da pričam ali neću. Završio sam sa Irakom, i nekako pojurio da pobegnem odatle, iako sam sve vreme bio svestan da nikada u životu nisam toliko naučio o svetu, društvima, drzavama, moći, formalnom i neformalnom uticaju. Sve o čemu sam ranije uglavnom bezvoljno čitao tamo sam uspeo da naučim iz prve ruke. E kad sam se osvestio, odnosno postao svestan toga da učim nevidjene stvari, i ukapirao da je vreme da se vratim knjigama. E tu sada nastupa ključni momenat. ![]() E, drugari, to je upravo ono što ovih dana doživljavam u školi koja se zove SOAS (School of Oriental and African Studies). Svaki Ciga svog konja hvali, ali stvarno mi se čini da ne postoji ovakva institucija bilo gde na planeti. Škola je nastala u «zlatno» doba engleskog kolonijalizma, i cilj je bio da se izučavaju egzotična društva ne bi li se istima lakše vladalo. U medjuvremenu se diskurs promenio za 180 stepeni i kuća je postala leglo alternativne misli. ![]() ![]() Dok jedem svoj topli obrok posmatram šta se dešava u dvorištu. Juče je neka japanska trupa promovisala nacionalni teatar, izvodeći 3 kratke predstave za studente. Bilo je i mačevanja, kung-fu preokreta, belih napuderisanih i našminkanih heroja i svega ostalog što je deo folklora. Onda odslušam jedno predavanje, pa se spustim u KLT salu u kojoj gostuje legenda antropološkog filma, profesor Mekdugal, koji je poznat po tome što filmove snima živeći sa junacima filma i po 3 godine. Ovog puta se prikazivao film o dečacima u elitnim indijskim boarding školama, i u jednoj takvoj školi je proveo 3 godine snimajući dečake koji polaze u prvi razred. Imali smo naročitu čast da nakon filma popričamo sa gospodinom Mekdugalom lično. Lik je izuzetan i praktično je pola života proveo živeći sa Maorskim plemenima, kamerunskim ribolovcima, raznim indijancima na raznim kontinentima. Ne znaš prosto šta prvo da ga pitaš. Popodne obično odem na neku diskusiju. Ovde stvarno gostuju svi, od drugog čoveka Hezbolaha do ministra u britanskoj vladi. Za sve njih je SOAS vruć teren, jer ljudi dodju pripremljeni za diskusiju. Pre neki dan sam prisustvovao tribini na kojoj je jedan student, neo-marksista, ispreskakao govornika koji je došao da brani imidz republike Mjanmar (bivša Burma) koji je kao satanizovan u zapadnim medijima. Trebalo je slušati kako dobar poznavalac marksovih ideja svlači i obesmišljava burmanca koji misli da nešto zna. Dan posle toga je gostovao predsednik najveće studentske unije u Venecueli. Ono što mnogo ljudi ne zna su aplauza vredni socijalni standardi koje mahniti Čavez uspostavlja tamo. Na primer, domaćice od nedavno uzivaju pune beneficije socijalnog osiguranja, jer drzava Venecuela priznaje da je biti domaćica težak full-time posao. Ja ovo pozdravih aplauzom. Uveče uglavnom čitam, jer ova škola stvarno nije šala. Čini mi se da čitam u proseku 6 sati dnevno, i odavno nisam bio ovako srećan. Mnogo je lepo biti štreber. ![]() Najbrzi sam u gradu, Piaggio Liberty 124cc Ako ne čitam, onda odem na nekakvu projekciju, ponekad sport, a jednom nedeljno na Svetski Hor, takodje u okviru fakulteta. Pevanje u horu je izuzetna aktivnost, naročito ako ostalih 99 članova dolazi iz 39 zemalja i što svi pevamo na jezicima koje ne razumemo. Poslednji put smo pevali na Zulu i Botcvana jezicima, a na kraju svake probe ceo hor izadje van i peva na nekom javnom mestu, trgu, holu, raskrsnici, stanici metroa itd. Stvari kojih sam morao da se odreknem su TV i donekle kompjuter. Oko TV-a sam malo krizirao u početku, naročito u trenucima kada je TV nekako nezamenljiv (dok se peru zubi npr.), ali jednom kad se pomiriš sa tim da ga nema onda ide lakše. Sa kompjuterom ne ide tako lako, i trenutno sam na detox programu, ali ipak je komp multifunkcionalan i neke stvari bez njega ne mogu. Kako god, gledam da provodem što manje vremena i otud redji postovi na blogu i uopšte redja komunikacija. Šta da vam kažem drugari, biće vremena kasnije za komunikaciju, sada mi se rade neke druge stvari. Živela sloboda, živeo pluralizam, živeli veliki gradovi! ![]() |
![]() ![]() Ipak, nikad do sada nisam dosao u kontakt sa haotičnijim aerodromom od tog u Dubaiju. Kad covek ima srpski pasoš, onda se navikne na to da će doći u svakakve situacije. Stalno se nešto pregovara, stalno se nekog ubedjuje da vi zasta niste pretnja po njihovo društvo i vrednosti. No nekako to uvek prodje, uvek se pronadje način. E u Dubai-ju je malo falilo da se predam i da jednostavno kažem – evo ja se sad odavde više ne mičem, a vi smislite kako ćete da me ubacite u avion za koji još ni nemam kartu jer me ne puštate da je kupim! Vlasti Dubai-ja se vanredno trude da suzbiju imigraciju. S obzirom na to da su u sopstvenoj državi manjina, i to žestoka (ima ih 17%), jasno je čega se plaše. Nametnuli su izuzetno stroga pravila ulaska u zemlju. Vizu dobijete samo ako vam je neko ‘sponzoriše’, neka firma, hotel ili poznanik. Ako kojim slučajem nadjete posao, firma vam najčešće zapleni pasoš pri doalsku i uruči vam ga pri odlasku. Cilj je valjda da se u svakom trenutku zna ko gde radi. U praksi, firma postaje vaš gospodar, jer vam odredjuje kad možete da idete kući. Odnosno, ako niste dobili odmor od firme, neće vam dati pasoš, i nećete moći da putujete. Ako vas firma otpusti, automatski javlja vlastima koje vas deportuju u zemlju porekla. Shvatate da im to daje puno prostora da manipulišu vašim životom. ![]() Ipak, ja sam odlučio da to nije mesto za mene. Dubai nekako dodje kao Las Vegas, treba videti ali ne i ostati, ako se ne mora. Ne govorim ovo iz ugla nekog razmaženka, pa ja provedog više od 2 godine u totalnom paklu gde je struja luksuz, već iz perspektive nekog ko razmišlja gde bi, od mesta koja je obišao, mogao da se vrati i da živi. Šta je to što mi u Dubaiju smeta? ![]() Dakle, sve je tamo novo, sve je ogromno i blistavo. Sve se nalazi u ogromnim zgradama. Kafići su u hotelima, bioskopi su u šopping mall-ovima, semenkari, odžačari, šusteri, kovači, niko od njih nema nekakvu zanatlijsku radnjicu na kojoj nakači poruku "vraćam se za 5 minuta" kad ode u kafanicu iza ugla da sruči pivo posle ručka. Ne samo to, nema ni nekakvog starog sela, makar i zapuštenog, gde neki normalni ljude žive tradicionalnim životom. Svi su u klimatizovanim zatvorenim prostorima. Hodanje ulicoma se odvija kroz klimatizovane pasaže. Dakle, hodaš klimatizovanim trotoarom, ulicu gledaš kroz staklo, i nailaziš na ‘uličnog’ klimatizovanog prodavca čaja na primer. Onda skreneš kroz neka vrata, i ugledaš čitav zabavni park, ringišpili i balerine, i milion dece koje se u klimatizovanom zabavnom parku igraju sa digitalnim drugarima. Bizar. Igrala bi se deca možda napolju, ali klima je stvarno nehumana. Ja sam tamo otišao iz Basre, u kojoj je tada bilo preko 50 stepeni, i kad sam u Dubaiju izašao sa aerodroma istog momenta su mi se zamaglile cvike, a majica prilepila uz telo. Za 10 sekundi sam bio mokar od glave do pete. Pokušavao sam da ujednačim disanje, i shvatio da su mi potrebne škrge. Jeziva vlaga uz jezivu vrućinu – idealna kombinacija. ![]() No, ljudi se na sve priviknu, pa i zavole, kao što oteta tinejdzerka zavoli svog kidnapera. To je upravo slučaj sa mojim domaćinima koje ste mogli da upoznate kroz njihov sjajni blog Dubai2. Ovo je bio prvi put da sam sreo i prespavao kod nekog koga znam s bloga! Eto, za sve postoji prvi put. B & M su klasični simpatični Dalmoši (more, Hajduk..) Cene lepe stvari u životu i hoće da se potrude da do njih dodju. Vole da se druze i njihovi prijatelji su sa svih strana sveta. Nisu lenji niti zahtevni, čak su spremni da provedu sat vremena u saobracajnoj gužvi samo da bi me dovezli pravo do hotela, iako se u Duabiju na taxi u proseku čeka 2 minuta. M radi u jednoj preteranoj firmi i često putuje po Bliskom istoku. Sa tih putovanja donosi zanimljive priče i slike. Ja maštam o tome da jednog dana postanem nekakav regionalni savetnik i da u svakoj zemlji Bliskom istoka boravim po par nedelja. Auh! B je zgodna doktorica, silom prilika u industriji pravljenja sisa i ispravljanja krivih noseva. Plastična hirurgija je hit medju bogatim naftašima i naftašicama. Očekivali biste da brkati Arapin ne voli da mu se žena liftira kod zapadnih hirurga, ali svako voli sise koje prkose sili gravitacije. Smernice o ispravnom zivotu muslimana kazu da žena ne treba svojim izgledom i ponašanjem da u muškarcima budi požudu, ali zato kad dodje kući, u svojoj spavaćoj sobi, treba da je tigrica. Sad sam se setio one čuvene scene seksa iz filma “Lepota poroka”, kad onaj Crnogorac preko ženinog lica prebaci nekakvu maramu, pa tek onda krene na posao. Oboje obučeni i ozbiljni, kao da su pred kamerama (a i bili su). U arapskom svetu je to drugačije. Saveti za porodični život kažu da je u spavaćoj sobi sve dozvoljeno i da ljubavnici treba jedno drugom da pruže što više zadovoljstva. Otud vrlo često u lingerie prodavnicama vidim nindze kako kupuju tigraste gaćice. Otkud ja u lingerie prodavnici – to je druga priča. ![]() |
![]() ![]() Dragi drugari, ![]() Za sve one koji se do sada nisu bavili problemima Bliskog istoka, pojednostaviću čitavu situaciju jednom slikom. Zamislite da u vašu trosobnu kuću dodje podstanar. Uredno plati zakup za jednu sobu i krene tu da stanuje. Onda posle par meseci krenu da mu stižu rodjaci, i da se naseljavaju u vašoj kući. U početku su čak ljubazni prema vama, ali polako počinju da se šire po kući i vama postaje vrlo neprijatno. (1880-1940) Onda najednom, blitz-kriegom, podstanar zauzima još jednu sobu, predsoblje, kuhinju i kupatilo, i to proglašava svojom teritorijom(1948). Vi naravno vidite da imate posla sa budalom, te brže-bolje pozovete susede da vam pomognu da budalu izbacite napolje. No, podstanari, ojačani novčanom pomoći iz dijaspore, pokažu se kao ratoborni, i uspeju da se odbrane, izbacivši vašu baku iz zauzete sobe, ali zadržavši sve njene stvari. Vi se obratite sudu za pomoć, no sud presudi da morate da živite zajedno, jer su podstanarevi preci, pre 2500 godina, živeli u tom istom regionu zajedno sa vašim precima. Vi se malo presabete, vidite da vas kradu na rodjene oči, pa opet krenete na drznika (1967), ali ovog puta je drznik ne samo ojačao, već je i napravio koaliciju sa lokalnim mafijašima (USA) koji su ga snabdeli oružjem i tehnikom. U ovom sukobu se drznik ne samo odbrani, već vam okupira i preostali deo kuće, deo vaše porodice iseli napolje, u dvorište, a deo kod košije. Vi se obratite sudu (UN) koji donese odluku u vašu korist, medjutim podstanar ne haje za odluke suda, jer ima podršku mafije. Ne samo što neće da izadje iz okupiranih teritorija, već tamo naseljava i svoje rodjake, iako je to izričito zabranjeno Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima u ratu. Vi i dalje pokušavate da se borite pravnim sredstvima, 10-20 godina čekate da vas neko sasluša i podrži, ali shvatate da se podstanar jako dobro snalazi u medijima, i da vaše pokušaje da povratite sopstvenu kuću vešto plasira kao divljačke porive za tudjim životima. Dakle ne samo da ste žrtva, već i ceo svet misli da ste nasilnik. Deca vam rastu u podrumu, rodjaci u dvorištu i kod suseda. S vremenom frustracija postaje tolika, da vas izdaje racionalnost, i da jednostavno tog podstanara, kad god ga vidite, bar gadjate kamenom. Ipak, podstanar je toliko ojačao da vam na svaki kamen odgovara raketnim napadom. Vaši rodjaci iz dvorišta (Gaza) takodje bace po koji kamen u prozor, ali podstanar opet odgovara bazukom. U jednom trenutku deo vaše familije koji već decenijama živi kod suseda (Liban), iz svog dvorišta baci kamen dva, ali vaš podstanar ne samo da odgovori raketama, već uleti u susedovo dvorište, zauzme pola dvorišta i pola kuće, poruši svu infrastrukturu u okupiranom delu, i pobije vam pola familije (1982). U tom okupiranom delu ostane još 20 godina, i onda se povuče, očekujući da ce ovi jadnici koji su preživeli da se pomire sa tolikom nepravdom i da nastave svoj zivot poštujući bahatog podstanara i njegovu verziju “pravde”. Šta su vaši sledeći koraci? U svojoj kući ste potpuno izolovani, i podstanar vam daje ili ne daje dozvolu da izadjete na ulicu. Deca vam odrastaju u bedi i izolaciji, napajajući se mržnjom prema okupatoru. Medju njima se nadju i dovoljno očajni koji se opašu eksplozivom i utrče kod okupatora u sobu. Vi više ne možete ni da razmišljate normalno, jer se sa okupatorom susrećete svakodnevno, i on vam svakog dana jasno stavlja do znanja da iz vaše kuće neće izaći, i da treba da budete srećni što ste uopšte tu gde jeste. Obratite sad pažnju na nastupajući krešendo. Palestinci na kraju pristanu na kradju i kažu – OK, zadržite taj deo kuće koji ste okupirali ’48, ali izadjite iz ostatka kuće i hajde da više završimo s tim (1991). Važi, kaze osioni podstanar, ali prvo da smirite te bombaše, da se demokratizujete i uljudite, da javno priznate našu državu, da napravite i pošaljete spejs-šatl na Mars, da iskorenite glad na planeti, da od pustinje napravite žitnicu, i da se od Libana preko Sirije, Jordana, Gaze i Egipta svi uhvatite u jedno kolo prijateljstva sa nama, ali da mi sviramo, taktiramo i kažnjavamo one koji se sa nedovoljno iskrene ljubavi osmehuju prema nama. ![]() ![]() To bi ukratko bilo to. Sad nastavite da pratite vesti, ako imate nerava. Ja nemam. |
U poslednje vreme me pitaju ljudi kako sam i zašto ne pišem. Čini mi se da misle da sam vrlo zauzet i da se sigurno nesto vrlo vazno dešava, nešto što mi nikako ne ostavlja ni minut predaha, pa da se zbog toga ne javljam. A ja, u stvari.. GLEDAM FUDBAL PO CEO DAN! ![]() Od tada sam, od svih utakmica na narednim svetskim prvenstvima, uspeo da pogledam jedva 10-tak. Ne sećam se šta sam tačno radio, verovatno ništa bitno, ali nikako nisam uspevao da se fokusiram na fudbal. Naročito 2002. Tog prvenstva se ni ne sećam. Kažu ljudi da je Koreja bila u polu-finalu, ali ja ne verujem. Što se mene tiče, taj mundijal se nikad nije ni dogodio. Konačno, ove godine sam došao u priliku da odgledam na miru ceo mundijal. Zapravo, siguran sam da nikad neću imati bolje uslove za gledanje fudbala. Živim sa 15-tak muškaraca sa svih strana sveta. Imamo LCD projektor i sliku preko celog zida, dva klima uređaja u toj sobi, kao i pretplatu na poseban paket prenosa mundijala koji uključuje komentatore sa BBC-ja. Snabdeli smo se pivom, zaposlili kuvaricu i čistače, organizovali život tako da sve funkcioniše u svrhu neometanog gledanja fudbala. Nemamo nikakve društvene obaveze,ne osećamo se krivim niti bilo koga zapostavljamo gledajući fudbal, ne moramo čak ni da budemo pristojno obučeni. U jednoj ruci pivo, druga ruka u gaćama. Uslovi zaista perfektni. ![]() ![]() Od ‘velikih’ timova najviše sam uzivao gledajuci Žabare protiv Gane, Francuze protiv Brazila, i naravno Argentinu u utakmici u kojoj su nam pojasnili da smo na mundijal zalutali i da smo teška druga liga. Bilo je zaista mučno gledati kako se Argentinci poigravaju za ‘najčvršćom odbranom sveta’, a u isto vreme nisam mogao da odolim da ne aplaudiram fenomenalnim potezima Gaučosa. Shvatio sam da mnogo više uživam u fudbalu kad nema naših u takmičenju, tako da se nadam da nas neće uskoro biti na mundijalu, ili bar ne u ovakvim izdanjima. ![]() Preksinoc me je sunce ogrejalo kad su konačno i nabeđeni šampioni Nemci dobili po dve macole za put. Sve vreme se nešto šire po medijima, a u stvari se iz aviona vidi da tu nema kvaliteta za pehar. Nadam se da ce Žabari da se raduju na kraju, jer su jedini konstantno igrali dobro. Dakle, Luca Toni, Giraldino, Iaquinta (kakvo ime) i gazda Del Piero. Andiamo ragazzi! ![]() ![]() ![]() |
![]() B92 Info Vesti Hronika Nema "dogovora" - ima batina 29. maj 2006. | 17:34 | Izvor: B92 Kraljevo -- Budimira Milića iz Kraljeva juče je na putu za Niš zaustavila policijska patrola. Rezultat: Milić je pretučen. Milić nije imao atest za protivpožarni aparat i lična karta mu je istekla pre nekoliko dana. Policajci su mu tražili da plati 2.000 dinara, ali je on to odbio i tražio da mu napišu prijavu. Dva policajca su tada rekla da su mislili da će se dogovoriti, a pošto neće, počeli su da ga biju. Posle nekog vremena došao je i treći policajac, u civilu, i rekao da je on njihov starešina. Miliću su stavili lisice, uveli ga u automobil i naizmenično ulazili i šamarali ga. "Nakon toga su izašli i nešto se dogovarali, a starešina je jednom iscepao značku, a drugom košulju, kako bi izgledalo da sam ja njih tukao", navodi Milić, "a moju košulju i ličnu kartu su negde bacili". Nakon dolaska u policijsku stanicu u Kraljevu, inspektor je ispitivao svu četvoricu i istraga je još uvek u toku. Milić za B92 kaže da će svu trojicu tužiti za maltretiranje. Sama ova pojava je grozna, ma kome da se desi, ali ovog puta je u pitanju bio moj rodjeni brat ! Odmah sam ga pozvao telefonom i čuo čitavu priču, koju je on za potrebe jednog foruma pretvorio u sledeci tekst : Unapred se izvinjavam zbog duljine posta, ali informacija je mnogo a istina krhka. Dakle, ja sam cak i te nedelje radio na svom gradilistu u Kraljevu i oko 19h krenuo sluzbenim autom marke Volkswagen caddy ka Nišu. Otvorio sam prozor, slušao Zikicu Simica (Dole na uglu) i psovao u sebi sto bas ta emisija da mi zapadne za put, ali ne beše tako loše jer su tema bili Buzzcocksi. Prolazim pored prve policijske patrole u selu Gračac. Vozim u granicama dozvoljenog, pojas zapojasan, putni nalog napisan, ja kulturno neobrijan. Prva patrola prosla. Prolazim Vrnjacku Banju i dolazim do druge patrole u selu Štulac. Ova ekipa me zaustavlja i trazi dokumenta. Pruzam ista. Policajac koji se zove Nemanja Vučic me dalje pita da li imam svu pratecu opremu. Ja odgovaram da verovatno imam jer je ovo sluzbeni auto i uvek imamo svu opremu. Na to mi on zatrazi da mu pokazem protivpozarni aparat. Ja mu isti pruzim. On mi zatim trazi na uvid atest o ispravnosti protivpozarnog aparata. Na ovo mu odgovorih doslovno sledecim recima: Covece, idi juri kriminalce, zasto mene zajebavas sa atestom za protivpozarni aparat, krenuo sam na svadbu, vec kasnim... Na to on odgovara: Jebiga, mi nemamo radar, ja moram za nesto da te kaznim. Ja vec iznerviran mu kazem, ok, pisi mi kaznu, samo me pusti da idem... (smesno je to sto sam ja ustvari taj atest imao, tik pored saobracajne, ali nisam znao da je tu). U tom momentu, prilazi mi drugi policajac, Darko Garovic, i videvsi logo preduzeca na vratima, govori mi: Aaa, Planum, sta si ti u Planumu? Ja odgovaram da je to porodicno preduzece i da je moj otac vlasnik. Na to, on odgovara: E, pa da je tvoj otac tu, mi bismo se lako dogovorili... mada si i ti dobar decko, mogli bi i sa tobom da se dogovorimo... Mala digresija, zarad kompletnije slike o meni: Pre par meseci je bila ona nestašica goriva u Srbiji. Na jednoj Jugopetrolovoj pumpi stajem i molim pumpadziju da mi sipa samo 5 litara da bih otisao do kuce i nazad do grada. Na to mi on govori: Nemoj nista da me molis, nego mi pokazi šušku! Najpre sam bio zbunjen, i onda sam ga pitao jos 2 puta da li on to hoce da mu ja dam novac da bi mi sipao gorivo?! Odgovorio je potvrdno. I sipao mi je gorivo za 1850 dinara, a uzeo 2000. Istog momenta sam pozvao Jugopetrolovu centralu u Bgd-u i prijavio ga. Zatim sam otisao u kancelariju i napisao pismo u kojem sam do najsitnijih pojedinosti objasnio sta mi se desilo na njihovoj pumpi. Posle toga me je zvalo 30 ljudi da urgira da promenim iskaz, jer helas! sudbino, taj covek ima zenu i decu, i nije hteo, i nije mi mnogo para uzeo, i sta je to 150 dinara... Medjutim, bejah neumoljiv jer se takvih situacija grozim. Dakle, jedan je problem to sto ja moram da obilazim 10km da pronadjem pumpu koja ima gorivo... To je problem svih nas, tj problem drzave u kojoj svi zivimo. Ali to sto on taj nas problem koristi da bi se bogatio, to je problem samo njegov i samo ce on za to da ispasta. Kraj digresije. Dakle, na ove reci policajca Garovica odgovorih spremno, tj slicno kao u problemu sa pumpadzijom. Rekoh: To sto drzava propisuje tako velike kazne za sitne prekrsaje i sto ti dozvoljava da zaustavljas ljude bez razloga i da ih maltretiras zbog atesta za protivpozarni aparat - to je problem drzave, ali to sto ti sada meni tako posredno trazis novac da bi me pustio, to je problem samo tvoj, i zbog toga ste vi lopovi i prevaranti. Na to on odgovara, E, ja ti lepo kazem, poznajem ti oca, i hteo sam da to zavrsimo lepo, a ti neces. A njegov kolega dodaje: Sad ces da vidis sta cemo da ti radimo, i zatrazi mi svu opremu na uvid. Ja tu vec propisno iznerviran, na brzinu nalazim sta imam. Rezultat je bio da nemam prvu pomoc i da mi kutija sa rezervnim sijalicama nije kompletna. Takodje, traze mi licnu kartu. Odgovaram im da je istekla pre 3 dana i da mi slobodno pisu kaznu i za to. Oni onako veseli, ja iznerviran... Garovic mi kroz šeretski osmeh govori: Jesam ti rekao lepo da mozemo da se dogovorimo, sta ti je sve ovo trebalo da placas ovolike kazne? Ja mu odgovaram: Vi meni mozete da naplatite i 20.000 dinara, i ja cu tu kaznu da platim, ali ne postoje te pare koje mogu da izbrisu cinjenicu da ste vas dvojica lopovi i djubrad! U tom momentu on me hvata za okovratnik košulje. Cepa je i udara me u glavu govoreci, koga ti vredjaš! Vučic izlazi iz auta i najpre me šutira u genitalije, a zatim u potkolenicu. Ja u pocetku zbunjen, krecem da kapiram da me kreteni tuku i pocinjem da vičem i da ih psujem. Gledam oko sebe, nigde nikog nema. Nemam ni jednog svedoka. Krecem da masem rukama ka putu, da zaustavim neki auto, medjutim, i kad se neki auto zaustavi, vozac ili mahne pandurima uz osmeh, ili ih panduri oteraju. Neki čiča dolazi pešaka, zaustavlja se, oni ga teraju: Ajde bezi čiča, sta gledaš? Ja ga molim da ostane da mi bude svedok, medjutim, stra' od milicije je uhvatio koren u njegovoj svesti jos 1948. Policajci, takodje zbunjeni, pocinju da me smiruju... sve kroz osmeh, kao: Pa sta ti je, smiri se, znam ti oca... Ja ga psujem i pricam mu da mu nece vredeti ni otac ni majka, djubre smrdljivo i sve u tom elokventnom, takoreci filozovskom maniru. Pritom sam ja svestan da je takav moj recnik veoma ruzan, da je to takodje jedna vrsta agresije, i da je u mnogim slucajevima (prejaka) rec ubojitija od udarca... medjutim pokusajte da se stavite u moj polozaj, gde vas u 28. godini, kada ste ste sa obe noge vec stabilno glasacko telo i poreski obveznik sa 10godišnjim stazom, neki idiot najpre zaustavlja sa ociglednom namerom da vam uzme novac, zatim vam demonstrira svoju nadmoc finansijski, a na posletku vas prebije. U jednom trenutku dolazi neki mladic pitbulovske konstitucije na nabudzenom motoru marke Yamaha. Ja isprva mislim da je dosao meni da pomogne i obracam mu se: Decko, ostani ovde i budi svedok da me ova 2 majmuna tuku. Na to on silazi sa motora i predstavlja se kao njihov staresina. Krece da vice na mene da se smirim i da pripazim kako se ponasam. Ja mu odgovaram: Brate, mene su ova 2 idiota upravo pretukla a ti hoces da se smirim, kako bi ti reagovao?!... Na ovo mi on odgovara: Nisam ti ja brat, i meni imas da se obracas sa gospodine i da mi persiras!!! i jos mi neko vreme drzi predavanje o kulturi komunikacije ;) I sta ja u tom trenutku da mu kazem nego: teraj se i ti seljačino u p.m. i tome slicno... Narednih 10 minuta sam ja vikao okolo, zvao telefonom, skinuo iscepanu kosulju... a onda su mi oni tako nagom stavili lisice i ubacili u auto. Dok sam im ja pretio da cu da idem do ministarstva, ali da ce da zazale zbog svog kretenizma, oni su se češali za muda i pricali mi: Sa'cemo te karamo u bulju!!! I: Ajde da ga odvedemo malo da ga bijemo pa da ga pustimo!, kao i ona koju sam vec proglasio favoritom: Fakultetsko govno!!! Zatim su ulazili jedan pa drugi i šamarali me u autu. Onda su se povukli iza auta i dobrih 5 minuta usaglašavali priču sa ovim pitbullom na motoru. U jednom momentu pitbull hvata Garovica za značku i cepa je, a zatim Vučicu kida 2 gornja dugmeta na košulji da bi ispalo kao da sam im ja to uradio, te su oni morali da intervenišu. Citava ta sitaucija je bila nadrealna. Vise je licila na to da sam upao u leglo neke vrlo dobro organizovane kriminalne grupe, nego da imam susret sa policijom. Na kraju su pozvali drugi automobil da me odveze u stanicu, jer po pravilima sluzbe, ne sme patrola koja je imala konflikt sa privedenim licem da istog vozi do Supa, vec to mora da uradi druga. Dakle, ja sam vezan u autu, dolazi patrola saobracajne policije i najpre dobija informacije od ove dvojice. Zatim mi prilazi jedan od 2jice novopridoslih, otvara vrata i pita: kako se to ponašaš? Na sta mu ja odgovaram da su me njegovi kreteni od kolega pretukli i da ce za to da snose konsekvence. On tu krece nesto da se raspravlja sa mnom sve do momenta dok se ne priblizi kolega Vučic, kojeg ja pitam: zasto ti je ovaj na motoru iscepao košulju a on mi odgovara: Popuši mi kitu! Ja pitam ovog novopridoslog policajca, jesi cuo sad kako se tvoj kolega ponasa, a on odgovara: Ja nisam nista cuo! Zatim su usli u moj auto i iz novcanika izvadili licnu kartu koju su kasnije negde bacili. Trazili su mi kljuc od auta da bi ga zakljucali, medjutim ja nisam hteo da im dam. Rekao sam im da samo ja mogu da zakljucavam svoj auto. Tada mi je prisao poslednji policajac, koji je ustvari bio jedini ok. Izveo me iz auta, otkljucao lisice i doveo do mog pick-upa. Pitao sam ga da li mogu da obucem kosulju koju su mi iscepali, on je dozvolio, ali se Vučic pobunio recima: Neka ga, neka ide ovakav! Nekoliko momenata je trajala prepirka medju njima, i ja sam je iskoristio da ipak uzmem košulju iz auta. Ipak, Vučic je prišao i otrgao mi je iz ruke. Njegova ideja je bila da me privedu nagog do pojasa, kako bih izgledao kao huligan. Tu istu košulju su ubacili u svoj auto i zajedno sa licnom kartom negde usput izbacili. Kasnije sam ga u stanici pitao pred svedocima sta je uradio sa licnom kartom i kosuljom, na sta je on zbunjeno odgovorio da licnu kartu nisam ni imao, a da je kosulju ostavio u kolima. Poveo sam jednog policajca sa sobom koji ce da potvrdi da kosulje nije bilo u kolima kad smo se vratili. Takodje, taj Vučic je tvrdio da sam ja zapravo nag do pojasa vozio i da sam takav izasao iz auta. Načelnici i jednog i drugog odeljenja (V. Banja i Kraljevo) su ekspresno bili obavesteni i reagovali su tako sto su poslali oficira istog momenta da ispita sta se desilo. Od svih njih sam dobio uveravanja da ce sve ispitati do tančina i da nema govora o zataškavanju. Medjutim, problem nije u nacelnicima jer znam da je i njima u interesu da se izbrise imidz policije kao legla korupcije i nepotrebne brutalnosti. Medjutim, ovi nizi cinovnici, tzv. prašinari se zapravo ponasaju kao organizovane kriminalne grupe. Jedni za druge lazu, jedni druge stite i pokrivaju, i jako su namazani u svim tim akcijama. Valjda se svakodnevno susrecu sa tim nacinom razmisljanja, te im je i svest iskrivljena. Takodje, njima uopste nije jasno zasto sam se ja toliko iznervirao. Verovatno sam im izgledao kao histericna budala, ali meni je zaista prestrasna cinjenica da mene u 2006. godini, jedan policajac moze da prebije i jos da podmesti da sam ga ja zapravo napao. Inace sam od svih nadleznih trazio psihijatrijsko veštačenje, u kojem ce se utvrditi da li sam ja sklon nasilju ili ne. U Sup-u Vrnjacka Banja dosao je i komandir njihovog odeljenja. Neki mladi momak koji samo sto nije overavao sa njima. Sve vreme su se smejali i nesto domundjavali. Svaki čas ih je izvodio napolje i nesto pricao sa njima. Zatim sam slusao njegov razgovor sa nadredjenima u kojima je apsolutno pokusavao da iskrene moju pricu i da predstavi njihov prestup kao "manje" prekoracenje ovlascenja, te da mene predstavi kao lika koji ih je psovao iz fazona: Sta ti meni trazis licnu kartu, znas ti ko sam ja? i jos smesnije: Znas ti koliko ja para imam, nista vi meni ne mozete. Svako ko me poznaje zna da to nema veze sa mozgom. Šta dodati? Videćemo kako će teći sudjenje i da li se srpske institucije zaista menjaju. |
![]() ![]() Nedavno sam se vratio iz zvanične i prijateljske posete Škotskoj, zemlji jezerskih čudovišta i ljudi dlakavih nogu. Poseta je usledila pukom slučajnošću, a na opšte odobravanje čitavog tima, koji se sastojao od Nine i mene. Edimburg je grad koga bi svaki samopoštujući ljubitelj gothic muzike i stila života trebalo da posećuje bar jednom godišnje. Većina zgrada podseća na zamkove iz bajki, sa kulama u kojima su zatočene princeze koje će hrabri princ osloboditi ubivši zlog zmaja – tamničara. Arhitektura je zaista izvanredna, kao da se radi o tematskom parku pod naslovom “Bog je veliki i zao”. Zgrade nekako zlobno streme ka nebu odašiljajući poruku zapanjenom posmatraču kako je ništavan spram Boga koga mora da se plaši i da nikakvo zlo ne čini. Ne zbog toga što veruje da ne treba činiti zlo, već zbog toga što je bog osvetoljubiv i što će se sigurno osvetiti za svaki nestašluk. ![]() Ovaj grad zna kako da napravi profit na račun specifične arhitekture. Postoji bar desetak raznih turističkih agencija koje vas za skromnih 25 eur po osobi vodaju po raznim underground ćelijama i prolazima u potrazi za duhovima Edimburga. Navodno su u 17. veku po izbijanju kuge obolele zatvarali u podzemne prostorije da tamo umru daleko od očiju zdravih. Njihovi duhovi i dalje lutaju podzemnim prolazima, i plaše naivne turiste. Naročito su popularne noćne ture gde vas, u nezgodnom momentu napete pažnje, vodič u mraku potapše po ramenu, a vi vrisnete, nakon čega svi krenu da vrište. Naravno da će neko od 30 ljudi da se zakune da je video duha, i svi su srećni i zadovoljni, a naročito agencija koja vodi novu grupu na svakih sat vremena i od svake zaradi po 500-800 evra. ![]() ![]() Edimburg je i veliki univerzitetski centar. Mnogo je mladih svuda unaokolo i to se oseća u dinamici gradskog života. Svaki dan je dan za izlazak, a naročito su popularne žive svirke. Interesantno je da su svi studenti u grunge fazonu i postoji sijaset bendova koji sanjaju da postanu Franz Ferdinand kad porastu. Svi studenti se oblače u grundge fazonu, a naročito je popularan stil ‘vodoinstalatersko dupe’. Na svakom koraku sevaju dupeta zbog izuzetno nisko spuštenih pantalona, koje se neretko sužavaju prema dnu, u stilu ‘ šargarepo ti ne rasteš lepo, tanka dole a debela gore’. Možda je ovaj modni fenomen prisutan i u Beogradu, ali nije bio aktuelan dok sam ja bio živ. ![]() ![]() ![]() Ipak, najlepši utisak ostavio je jedan izlog, u kome su, rame uz rame, stajali Plazma keks i Čokolino. Plazma keks je za ovu priliku dobio i dopadljivo ime – Lane, a Čokolino se zove Lino, mada se možda tako zove i inače, nisam siguran. Plazma je morala da promeni ime, i to je stvarno dobar potez, jer većina stranaca koje sam primoravao da je probaju, imala je negativnu reakciju na to ime - Plazma. Za njih je plazma nekakva organska tvar, i to ime uopšte ne nagoveštava da se iza krije superukusna hrana na kojoj su generacije odrasle. ![]() ![]() |
![]() Pre neko veče je simulacija uključivala mene. Negde oko 1 ujutru trebalo je da budem ranjen od šrapnela i da pozovem u pomoć. Za ovaj plan je znao samo šef i jedan bolničar. (kako se na našem jeziku kaze - medic?) Priprema je uključivala pravljenje krvave majice i mazanje kečapom. Nevolja sa tim kečapom je da se toliko uvuče u kožu da mi je trebalo dva dana da se oslobodim tog mirisa. Sad ne mogu ni da ga okusim, pripadne mi muka čim ga namirišem. ![]() ![]() ![]() Zaista, često me ljudi pitaju koliko smo mi bezbedni ovde i ja im uvek kažem da problem terorizma mnogo manje utiče na strance nego na domaće. Tu i tamo, s vremena na vreme, dignu nekog Amera, ali njih i tako ima svuda. Kladim se da u mnogo zemalja sveta tu i tamo strada neki Amer. Mnogo veći problem imaju Iračani sami. Naoružani banditi otimaju i ubijaju ljude po raznim osnovama, a najčešće po verskoj. Naročito su ugroženi ljudi koji rade za strance, i mogao bih čitav jedan post da posvetim tehnikama zaobilaženja problema kojima pribegavaju naše iračke kolege. Mnogi ne izdrže taj pritisak i odluče da radije žive u bedi nego da uopšte ne žive. Odliv mozgova je naravno svakodnevan, i susedni Jordan već ima nekoliko stotina hiljada iračkih doseljenika. Urbana demografska slika se takodje menja. Sunni koji žive u delovima grada gde su većina Šiiti menjaju stanove sa Šiitima koji žive u Sunni delovima. Uskoro će početi barikade i eto nama Bosne u sred Iraka. ![]() Kad se vratim, živeću na Islandu, ako bude prilike. |