Slobs u Iraku

13.11.2006., ponedjeljak

Over and out

JamesKo je bio u vojsci zna kako poslednji dani mogu da se razvuku u nedogled. Jos deset dana, jos devet, jos oooooosam… (ovo je bio narocito dug dan, taj 008). Pa onda 007 – Dzejms Bond. Kako se dan za odlazak približavao stvari su bivale sve bizarnije. Granate su padali sve bliže mom gnezdu, a dan pred polazak jedna granata je pala baš ispred kapije. Od obezbedjenja sam dobio parče gelera kao suvenir.


MortarU Irak sam došao pun entuzijazma, a napuštam ga posle dve i po godine bez trunke nade da će biti bolje u skorijoj budućnosti. Jednostavno, nema šanse. Mislim da će tek sad postati krvavo, selo protiv sela, nervni gas živčo i slična sredstva za masovno uništenje. Nakon par godina haotičnog sistema u kome je svako gledao da zagrabi, elite su rešile da očiste svoje komšiluke od ‘drugih’ i to se sad sistematično radi ulicu po ulicu. U Basri je od oko 300.000 Sunni muslimana ostalo manje od 10%. U Bagdadu se prave etnički čisti kvartovi, i svaki kvart ima svoju narodnu stražu. U delovima gde vladaju ekstremne vahabitske bande ljude ubijaju iz najbizarnijih razloga. Pre par meseci su pobili sve prodavce leda. Sirotinja uzajmi neku sitnu lovu i investira u kupovinu zamrzivača, odakle vadi led i prodaje ga na ulici, dok ne naidju Vahabiti i sve ih pobiju jer, u njihovoj verziji Islama, zabranjeno je vodu transformisati u ‘neprirodno’ stanje.


Postoji još bizarnije pravilo – ne smeš da imaš rezervnu gumu u autu. Zašto? Pa ako se redovno moliš bogu i živiš ispravan život, neće ti pući guma. Ako nosiš rezervnu, onda ili nisi ispravan, ili sumnjaš u dobrotu božju; u svakom slučaju zaslužuješ da budeš mrtav.


Ovo su samo ekstremni primeri iračke svakodnevice. Običan čovek najčešće bira da živi mirnije, da zaobilazi nevolju iz daleka, da se pravi da ne čuje i ne vidi šta se oko njega dešava. To je sebično, ali najracionalnije. Ćcuti, trpi, biće bolje.


Ipak, u životu često dodje do ovakvih ‘koka-jaje’ situacija. Dok običan čovek okreće glavu na drugu stranu, neobičan čovek koristi situaciju i svet kreira u skladu sa svojom bolesnom mentalnom mapom društvenih vrednosti. Običan ćuti da se ne bi opekao, a neobičan peče jer običan ćuti, i tako u krug. E baš u tom krugu se nalazi Irak, i tamo će i da ostane još neko vreme.


Koliko su ovakvoj situaciji doprineli Ameri i oslobodilačko-okupaciona misija?


Iz perspektive začaranog kruga – nisu uopšte. Iračani su bili u vrzinom kolu i pre Amera, ludak je manično udarao u bubanj, a ostali u ritmu skakali. Za mnoge je današnje stanje bolje. 5 miliona Kurda na severu živi u relativnom miru i relativnom blagostanju. I dalje je to visokokorumpirano burazersko društvo u kome lične veze i pripadnost odgovarajućem plemenu donose prosperitet, ali ljudi ipak više ne žive u paničnom strahu od agenata unutrašnje bezbednosti. Čak je i biznis krenuo, od kada su regionalne vlasti počele da skidaju kajmak od proizvodnje nafte. Kod mene na jugu takodje dosta ljudi kaže da žive bolje. U manjim gradovima naročito.


NapoleonIpak, očigledno je da Ameri nisu uspeli da od Iraka stvore zemlju na koje ce ostale bliskoistocne zemlje da se ugledaju. Mnogi smatraju da to nije ni bio cilj, ali ja znam da jeste. Zapadne zemlje u cikličnim intervalima pokušavaju da ‘unaprede’ svet. Nedavno sam čitao o tome kako je Napoleon 1798 triumfalno ušao u Egipat imajući apsolutno iste ciljeve kao i George W. Da, bilo je tu i ekonomskih ciljeva, strateškog pozicioniranja itd, ali glavna stvar je bilo stvoriti jednu jaku i stabilnu zemlju u regionu, koja bi dalje ‘pacifikovala’ region. Francuzi su se iz Egipta povukli posle 4 godine, videćemo koliko će Ameri da se održe.


Mogu mnogo o Iraku da pričam ali neću. Završio sam sa Irakom, i nekako pojurio da pobegnem odatle, iako sam sve vreme bio svestan da nikada u životu nisam toliko naučio o svetu, društvima, drzavama, moći, formalnom i neformalnom uticaju. Sve o čemu sam ranije uglavnom bezvoljno čitao tamo sam uspeo da naučim iz prve ruke. E kad sam se osvestio, odnosno postao svestan toga da učim nevidjene stvari, i ukapirao da je vreme da se vratim knjigama.


E tu sada nastupa ključni momenat.


SOASZamislite da vam se odjednom stvori neka velika potreba za nečim, recimo da vam se odjednom strašno prijedu jagode. Popijete neki sok da vas prodje želja, ali ne vredi, jagode pa jagode. E sad, zamislite da naletite na nekog ko vas uputi na izvanrednog prodavca jagoda na drugom kraju grada. Rešite da se iscimate do tamo, platite put, vizu, nadjete prodavca, i ugledate velike, sočne jagode. Prodavac naplati žestoko, ali od onog trenutka kad ste zagrizli tu jagodu svet oko vas prestane da postoji. Silina tog ukusa, baš tog kojeg ste tražili pa još malo jačeg, vas toliko raznese da uopšte ne možete da dodjete do daha. Puna usta jagoda, gušite se u jagodama, ne odgovarate na pozive, to je to, ultimativna zadovoljština.


E, drugari, to je upravo ono što ovih dana doživljavam u školi koja se zove SOAS (School of Oriental and African Studies). Svaki Ciga svog konja hvali, ali stvarno mi se čini da ne postoji ovakva institucija bilo gde na planeti. Škola je nastala u «zlatno» doba engleskog kolonijalizma, i cilj je bio da se izučavaju egzotična društva ne bi li se istima lakše vladalo. U medjuvremenu se diskurs promenio za 180 stepeni i kuća je postala leglo alternativne misli.


Restaurant at the end of the universeZaista, svaki socijalni ili nacionalni pokret koji je ikada bio demonizovan na CNNu ovde diše punim plućima. Ne samo mainstream osovine zla (Iran, Sirija, Severna Koreja) vec i svakkojake progresivnomisleće grupe od kojih se srpskom i teksaškom seljaku podjednako ježi koža. Feministi, komunisti, vegetarijanci, zapatisti, islamisti, konfučijanci, pederi, hrišćani, anarhisti, zionisti, štrumpfovi, svi zajedno na jednom mestu, i svi došli da nauče o drugima. Sve to skupa izgleda neverovatno. Kad udem u fakultetski bar kao da sam ušao u restoran na kraju sveta, iz autostoperskog vodiča kroz galaksiju. Svakojake kreature za stolovima, ali svi nekako na istoj talasnoj dužini. Mislim da ih sve vezuje činjenica da su manjina, da ih spoljni svet doživljava podjednako kao autsajdere i luzere.


Hare KrishnaSvaki dan u školi za mene je spektakl. Obično se odvezem na bajsu, isti zavežem ispred ulaza u školu i stanem u red za klopu. Svakog dana pripadnik sekte Hare Krišna (ne znam kako se sekta formalno zove) doveze neku malu prikolicu i deli besplatnu klopu studentima. Nije to naravno neka ekstra klopa, ali bude ukusna te uvek sa zadovoljstvom ubacim malo metalnog sitniša u metalnu kutijicu sa strane.


Dok jedem svoj topli obrok posmatram šta se dešava u dvorištu. Juče je neka japanska trupa promovisala nacionalni teatar, izvodeći 3 kratke predstave za studente. Bilo je i mačevanja, kung-fu preokreta, belih napuderisanih i našminkanih heroja i svega ostalog što je deo folklora.


Onda odslušam jedno predavanje, pa se spustim u KLT salu u kojoj gostuje legenda antropološkog filma, profesor Mekdugal, koji je poznat po tome što filmove snima živeći sa junacima filma i po 3 godine. Ovog puta se prikazivao film o dečacima u elitnim indijskim boarding školama, i u jednoj takvoj školi je proveo 3 godine snimajući dečake koji polaze u prvi razred. Imali smo naročitu čast da nakon filma popričamo sa gospodinom Mekdugalom lično. Lik je izuzetan i praktično je pola života proveo živeći sa Maorskim plemenima, kamerunskim ribolovcima, raznim indijancima na raznim kontinentima. Ne znaš prosto šta prvo da ga pitaš.


Popodne obično odem na neku diskusiju. Ovde stvarno gostuju svi, od drugog čoveka Hezbolaha do ministra u britanskoj vladi. Za sve njih je SOAS vruć teren, jer ljudi dodju pripremljeni za diskusiju. Pre neki dan sam prisustvovao tribini na kojoj je jedan student, neo-marksista, ispreskakao govornika koji je došao da brani imidz republike Mjanmar (bivša Burma) koji je kao satanizovan u zapadnim medijima. Trebalo je slušati kako dobar poznavalac marksovih ideja svlači i obesmišljava burmanca koji misli da nešto zna.


Dan posle toga je gostovao predsednik najveće studentske unije u Venecueli. Ono što mnogo ljudi ne zna su aplauza vredni socijalni standardi koje mahniti Čavez uspostavlja tamo. Na primer, domaćice od nedavno uzivaju pune beneficije socijalnog osiguranja, jer drzava Venecuela priznaje da je biti domaćica težak full-time posao. Ja ovo pozdravih aplauzom.


Uveče uglavnom čitam, jer ova škola stvarno nije šala. Čini mi se da čitam u proseku 6 sati dnevno, i odavno nisam bio ovako srećan. Mnogo je lepo biti štreber.


Highbury
Najbrzi sam u gradu, Piaggio Liberty 124cc


Ako ne čitam, onda odem na nekakvu projekciju, ponekad sport, a jednom nedeljno na Svetski Hor, takodje u okviru fakulteta. Pevanje u horu je izuzetna aktivnost, naročito ako ostalih 99 članova dolazi iz 39 zemalja i što svi pevamo na jezicima koje ne razumemo. Poslednji put smo pevali na Zulu i Botcvana jezicima, a na kraju svake probe ceo hor izadje van i peva na nekom javnom mestu, trgu, holu, raskrsnici, stanici metroa itd.


Stvari kojih sam morao da se odreknem su TV i donekle kompjuter. Oko TV-a sam malo krizirao u početku, naročito u trenucima kada je TV nekako nezamenljiv (dok se peru zubi npr.), ali jednom kad se pomiriš sa tim da ga nema onda ide lakše. Sa kompjuterom ne ide tako lako, i trenutno sam na detox programu, ali ipak je komp multifunkcionalan i neke stvari bez njega ne mogu. Kako god, gledam da provodem što manje vremena i otud redji postovi na blogu i uopšte redja komunikacija. Šta da vam kažem drugari, biće vremena kasnije za komunikaciju, sada mi se rade neke druge stvari.


Živela sloboda, živeo pluralizam, živeli veliki gradovi!


Ispred Emirates arene






- 12:54 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>