|
Pavel Mestan 1974-2005 Najbolji uvek odu prvi. Njegov call sign je bio Grizli. Kao i sa grizlijem, sa njim niko nije imao problema osim onih koji su hteli da ih imaju. Ogroman i dobroćudan, bio je omiljen medju klijentima. Pre manje od mesec dana proveo je čitav jedan dan sa mnom u vojnoj bolnici pomažući mi da se ne padnem na pod od iscrpljenosti usled nekog minornog virusa. Strpljivo je satima čekao dok su me lekari ispitivali, iako mu to nije opis posla. Njegov posao je bio da ratuje za mene, da me na svaki način zaštiti od potencijalne opasnosti. Nikad neću da zaboravim ni sitne istočnoevropske reference koje smo razumevali samo mi, nekadasnji samoupravljači. Možda se neki od vas sećaju jedne od onih čeških serijica koje su se prikazivale u školskom programu. Zvala se “A je to?” i glavni akteri su bila dva lutanera koja su po ceo dan nešto majstorisala po kući. Na primer, reše da naprave policu za knjige, ali ona ispadne nekako kriva, te pod jednu stranu podmetnu televizor, ali onda kabl od antene bude prekratak da dodje do tevea, pa krenu da buše zid, pa u tom procesu provale da je tu baš super mesto da se izbuši čitav prozor i tako u krug. Njih dvojica su imala karakterističan pozdrav svaki put kada bi bili zadovoljni obavljenim poslom. Naravno, Pavel i ja smo ovaj pozdrav često koristili, svaki put se zadovoljno osmehujući kao dvojica zaverenika koji znaju nešto što niko drugi na svetu ne zna. Pavel je poginuo prekjuče, vraćajući se sa aerodroma, kao i sto puta do tada. Blindiranom mercedesu kojeg smo kupili od nemačke specijalne policije i koji važi za nabezbedniji auto na svetu primakao se vozač samoubica i razneo se u atome. Pavelu nije bilo spasa. Zbogom Pavel, bio si veliki čovek. |