|
Taman sam krenuo da pišem post o tome kako je u Bagdadu neuobičajeno mirno (već par dana ni metkić iz praćke) kad se danas sruči nebo na zemlju. Prvo me je oko 6 jutros probudila opaka eksplozija. Nije bila baš u neposrednoj blizini, ali je bila zayebana. Par sati kasnije sam saznao da je meta bilo ministarstvo poljoprivrede u centru grada, odmah pored jednog hotela u kojem uglavnom žive stranci. Način na koji su ušli u ministarstvo je dosta bezobrazan. Stražare ispred glavnog ulaza su likvidirala dva bandita u policijskim uniformama. Niže niz ulicu je druga ekipa na isti način uklonila stražare na čekpointu i napravila prolaz za veliki djubretarski kamion, naravno pun eksploziva. U tom trenutku je obezbedjenje sa vrha hotela pripucalo na lažne policajce, a vozač kamiona je uparkirao tačno izmedju hotela i ministarstva i digao se u vazduh. Od jačine ekplozije je nestalo jedno čitavo krilo ministarstva, jedna strana hotela i preko 20 automobila. Eksplozija je na asfaltiranom parkingu napravila krater dubine 2 metra. Onda su krenule da pristižu vesti. Jedna žena koja je radila u našem obezbedjenju u Kurdistanu je danas ubijena dok je ulazila u taksi. Policija je na jugu Bagdada našla kuću sa 15 obezglavljenih tela otetih vojnika. Na zapadu zemlje, blizu granice sa Sirijom, nadjeno je 20-tak streljanih policajaca sa kojih su skinute uniforme. Yebiga, taman smo se ponadali da stvari kreću ka boljem. Ipak, i dalje je ona suluda italijanska novinarka glavna tema ovde. Čuli ste verovatno za priču o otetoj Italijanki koju je specijalna italijanska policija uspela da oslobodi (verovatno plativši harač), da bi ih na aerodromu, čitav auto, izrešetao američki vojnik na čekpointu. Glavni policajac, koji je bio šef pregovaračke ekipe, poginuo je na licu mesta, a ostali putnici su dobili po metak-dva i ostali živi. Niko ne zna šta se u stvari desilo. Ameri tvrde da se oni jednostavno nisu zaustavili na kontrolnom punktu. Ovo se zaista često dešava, naročito noću (a bila je noć), ali zvuči nemoguće da italijanski oficir koji je par nedelja proveo u vojnom kampu baš tu, na aerodromu, i koji je morao da zna proceduru na kontrolnom punktu, da sada naprasno odluči da projuri kroz čekpoint. Izjave te novinarke, koja bi trebalo da je već u penziji, su čis’ kriminal. Ona tvrdi kako su Ameri namerno pucali na nju jer ona tobože zna nešto što nikako ne sme da prodre u javnost. Uhh.. celu frku je ona i kreirala, jer je otišla da intervjuiše izbeglice iz Faludže, bez ikakvog obezbedjenja, i ostala tamo na ulici 4 sata. Takvi poslovi moraju da se rade jako brzo. Za 4 sata je ceo kraj znao da je tu neka dijabola koja moli da je se otme! Moj put u Basru je malo odložen, na par nedelja. Usput sam i saznao da ću tamo ostati duže nego što sam očekivao. Kakva sreća. Leto u Basri. Ako ne znate kako izgleda život na +50 stepeni usred močvare, udjite u parno kupatilo na par sati. Kad se samo setim da sam se dobrovoljno prijavio da idem u Basru.. Uhh.. kukam kao neka baba (Marisi). A sutra idem na žurku u Green Zonu. Neka preuranjena St. Patrick proslava. Sa mnom ide i tek pristiglo pojačanje iz Zagreba, Tommy Gun, kome ove nedelje glumim vodiča. Sa Tomislavom se znam od ranije, ali ovo je prvi put da sam u poziciji da mu udaram čvrge. Kako je lepo biti stara kajla! |