Slobs u Iraku

23.07.2004., petak

Leto u Jordanu

Ideal zapadne kulture - Arnold guverner Drugari, nije me bilo u vašim inboxima neko vreme, znam. Sve sam nešto iščekivao da se dese planirana putovanja u Irsku i Irak, pa da se od tamo javim, ali sam se u međuvremenu usidrio u Jordanu, i sva je šansa da ću ovde biti još neko vreme. Baš pre neki dan sam učestvovao u “krv za vizu” akciji, i tom prilikom jordanskim hemičarima dao manju količinu krvi na anlaizu u zamenu za tromesečni produžetak vize. Propisi nalažu da svako ko ostaje više od 3 meseca mora biti testiran na AIDS. Pošto sam vizu dobio, znači i da sam aids free. Lepota.


Ovih dana se u Ammanu nalazi i jedna grupa od 20 Iračana koje je NDI pozvao da se 7 dana druži sa nama na seminaru o komunikaciji sa biračima. Ovo je već treća grupa koju obučavamo ovde, i program je dosta sličan čuvenim letnjim školicama NDI, samo je malo bolji ;-) Malo je detaljniji jer su Iračani na basic basic nivou. Bilo mi je zaista malo teže da se prilagodim činjenici da je 90% pojmova koje mi na seminarima koristimo potpuno nepoznato našim učesnicima. Na primer, kontrola izborne procedure od strane političkih partija je totalno nova stvar za sve nase učesnike. Oni nisu imali predstavu o tome da se stranka i time bavi. E pa sad mozete da zamislite kako se lagano izgubi 2 sata odgovarajući na pitanja o pravima i obavezama posmatrača, o načinima finansiranja kontrolora itd. Da vam ne spominjem GOTV koji prevodilac nikako nije uspevao da prevede, a kamoli da skrati na 4 slova.

Počeo sam i da učim jezik, polako, a od sledeće nedelje i vrlo intenzivno. Jezik je lagan, čak su i slova dosta jednostavna, ima ih samo 26. Inače, svako od vas u startu zna bar 30-tak reči arapskog jezika. Samo se treba prisetiti vokabulara iz starogradskih pesama i sevdalinki, ili još bolje iz Selimovićevih knjiga. Pogodite sta znače sledeće reči:

sanduk
čaršav
sabun
peškir
zejtin
dzami(ja)
kitab
tefter
čekić
dušek
sabah
šejtan
dzenaza
jorgan
turši(ja)
taman
čaj
vilajet
rahat lokum
askari
đerdan
baklava
limun
rende

Ima ih još mnogo, i svakodnevno nailazim na nove primere. Zanimljivo re da mi ove reči nazivamo turcizmima, a one su zapravo arabizmi! U stvari, ko zna ko je tu kome penetrirao u jezičko nasleđe, jer su i arapske zemlje bile pod otomanskom imperijom, ali su i turske zemlje bile pod arapskom upravom. Bitno je da se mi razumemo i da vlada bratstvo i jedinstvo.

Inače, ni arapske zemlje nisu sve jednake među sobom. Mislim na nivo samopercepcije i percipiranja drugih. Zemlje koje se nalaze oko golfskog zaliva, naftni tajkuni, nalaze se u prvoj aristokratskoj ligi. Dakle Bahrein, Katar, Emirati, Saudi Arabija, i šampion Kuwajt gde je sasvim uobičajena pojava da debeli bogati klinac metalnim novcem gađa Filipinca koji radi u McDonaldsu i naručuje Big Mac. Za Kuvajćane su svi ostali narodi jednostavno niza rasa i treba ih tretirati kao životinje. Iz ove grupe bih izdvojio samo Emirate, i to naročito Dubai gde postoji visok stepen tolerancije ka stranim kulturama. Ostali su mi simpatični koliko i Voja Šešelj.

U drugu kategoriju bih stavio zemlje u okruzenju ovih bogatuna, Yemen, Oman, Jordan, Sirija, Liban, Irak. Ova grupa mi je daleko najsimpatičnija, mada se među sobom dosta razlikuju. Niko osim Iraka nema naftu. Oman zapravo ima nešto malo nafte i puno više voća, Jemen je totalno tradicionalna i prelepa zemlja gde svaki dečak nosi bodež sa sobom i normalno je da otac sinu kupi kalaš za 16-ti rođendan. Sirija je republika u kojoj predsednika nakon smrti zamenjuje predsednikov sin, Jordan je klasična ruska priča o bankrotiranom aristokrati koji i dalje nailazi na respekt suseda ali je bez kinte, Liban je najliberalnija arapska zemlja, mešavina nekoliko kultura, oaza gde žene izgledaju kao Zagrepčanke koje se oblače u Njujorku. Ostaje još Irak koji je priča za sebe, nesrećna rašrafljena zemlja koja ima neverovatne resurse i čije je stanovnistvo ubedljivo najbolje obrazovano u odnosu na sve ostale arapske zemlje. Irak je takođe golfska zemlja, ali totalno različita od ostalih golfskih suseda. Ljudi su drugačiji, tolerantniji, i znam da vam to sad zvuči kao paradoks ali sa Iračanima ćete najpre naći zajednički jezik, jer su generalno dobro obavešteni, govore jezike itd. Karakteristika za sve zemlje u ovoj grupi je da neverovatno mrze Saudijsku Arabiju.

Treća kategorija je Egipat. Najmnogoljudnija arapska zemlja je u isto vreme i dno dna arapskog sveta. Egipćani rade najgore poslove u ostralim arapskim zemljama i ne nailaze na bilo kakvo postovanje od strane suseda. U isto vreme, egipatske tele novele su ubedljivo najgledanije u arapskom svetu, a Amr Diab, mladi enrikeiglesijasoliki egipatski popstar je panarapska zvezda koja se u pepsijevim reklamama pojavljuje sa Bekamom i ekipom. Mislim da je, kada se o mrznji prema Egiptu radi, reč o jednostavnoj zavisti prema velikima. Na isti način na koji evropljani mrze Nemce ili Francuze ili način na koji ceo svet mrzi Amere. Mada paralele nisu baš idealne jer je Egipat vrlo siromašna zemlja. Naš omiljeni taksista Abu Feraz kaze da u Egiptu vlada stanovnicima deli fotografije piletine da se sa vremena na vreme podsete kako meso izgleda.

U četvrtoj grupi se nalaze ostale mediteranske severnoafričke zemlje, Libija, Tunis, Alžir, Maroko. Ove zemlje su svet za sebe, jezik je dosta drugačiji, sa puno francuskih reči, pod snažnim su uticajem berberske kulture, pa su i jela drugačija, muzika je drugačija. Za ostatak arapskog sveta ove zemlje su vrlo egzotične, naročito Maroko. O ovim zemljama ujedno i najmanje znam, jer se ljudi iz tog kraja retko sreću u Ammanu.

Moj kolega Brajan, koji je boravio u skoro svim arapskim zemljama, kaze da je Jemen najzanimljivija i najlepsa zemlja. Ujedno, to je i jedina zemlja na svetu gde postoji takozvani otmičarski turizam. Ljudi idu tamo da budu oteti. Otmičari su u stvari obični seljani, uz to i pripadnici nekog od plemena, koji na taj način pokušavaju da nešto dobiju od vlade. To je provereno jedini način da se dobije, recimo, nova škola ili popravi most. Otmu se stranci i onda se ucenjuje vlada. Stranci ovo obozavaju, jer ih otmičari odvedu u selo, pa ih danima goste specijalitetima tog kraja, vode ih u obilaske, upoznaju sa tradicionalnim plemenskim životom. Veliki broj bivših talaca se redovno vraća u posetu porodicama koje su ih otele. Istina, postoji par slučajeva u kojima se otmica ne završava srećno po otete, i to su uglavnom slučajevi kada vladini specijalci pokušaju da taoce oslobode od otmičara. No tih je slučajeva sve manje, jer je vlast naučila kako da se sa otmičarima ophode!

Poštuj i neguj svoga otmičara! Neka to bude pouka priče.

Čitamo se.


Slobs

- 18:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>