iznad oblaka

Zaspala su tiha polja,
putevi na sebe navukli plašt,
ne čuje se ni glasa,
ni svjetla.
Usnulo je nebo
još jedan san.
Samo ja, budna,
čekam da me
ukradeš.




(play me...)

Vidim te miljama, miljama, miljama,
dolaziš
s napuklim srcem u rukama.
Govoriš ništa
i to mi je dovoljno,
s tobom sve počinje.
Voliš me miljama, miljama, miljama,
grliš me osmijehom, pogledom, grudima,
a ja ti poklanjam cijeli svijet.

Svejedno je
kako se zoveš,
ja znam imena ulica
kojima prolaziš.
Svejedno je
kome se smiješiš,
ja znam
da si me sinoć sanjao.
Svejedno je
što me više ne zoveš,
ja znam
da to tebe boli više nego mene
i, sasvim je svejedno
što ti znaš
da mi je svejedno.

U jutru dok magla vije
daleke zavičajne ravni,
meni zamiriše jesen
i topli kruh u ruci,
neke davne ruke.
I u sivome vidim boje
i u kiši vidim sva sunca.
Prošeta me vjetar
pa sam i tamo i ovdje
i svuda se razlivam
dio po dio.
Ostavljam komadiće sebe na putu,
da se jednom znam vratiti
posvuda.

Zadihana od čekanja,
skupljam po podu
zadnje listove
raspršene nade
koji pri svakom dodiru ruke
venu.

Kao rijeka me dubiš
i oblikuješ svojim željama.
Pretvaram se u korito
tvojih htjenja.
U meni plivaju tvoje ribe,
mnome plove tvoji brodovi.
Ja se ne ulijevam u more,
moj tok vodi do tvog srca.

Moja pisma su tiha
i ne smetaju nikome.
Moje riječi znaju
jedino za tišinu.
Volim te na šest
stranih jezika
i na četiri
strane svijeta.
Znam da to ne može
nitko osim mene.

Pronalazim te
u dalekim zvijezdama
i ovom šuštavom danu
žuto-crvenih mirisa.
Okrećem se k suncu
da me jasnije vidiš,
a pri tom zaboravljam
da ne cvjeta svaki cvijet
i ne raste sve što zasadiš.
Ti si jedini znao
koje su boje
sva moja godišnja doba,
ali nikada nisi vidio
pravu boju mog srca.