Nada i upornost...
Moj suputnik u avionu za Huston odavao je dojam čovjeka svikla na putovanje prvim razredom. Bio je to dobro odjeven tridesetogodišnjak, organski kemičar. Kako sam doznala, bio je magistrirao ekonomiju i radio kao knjigovođa u vrhunskoj kemiskoj kompaniji. Ispričao mi je nešto neobično:
- Odrastao sam u New Jersey-u i to živeći od socijalne pomoći. Roditelji su mi bili razvedeni. Živio sam kod bake i djeda u četvrti iz koje je više djece otišlo u popravni dom nego na fakultet. Prošli mjesec posjetio sam mjesto gdje sam kao djete živio i susreo starog prijatelja; upravo je bio osuđen na tri i pol godine zatvora zbog preprodaje droge. "Samo to smo naučili raditi"- rekao mi je. I to je istina. Nikad nismo imali nikakav model da se izvučemo iz gliba.
Pitate se u čemu se onda taj knjigovođa razlikuje od svog vršnjaka koji prodaje drogu?
- Imao sam sreće. Kad sam završio srednju školu, baka i djed su me poslali kod tetke u Texas. Dobio sam posao s pola radnog vremena: pomagao sam u nekom istraživanju na jednom institutu. Nakon nekog vremena shvatio sam da se svi ti doktori znanosti oko mene i ne razlikuju od mene! Pomislio sam , pa mogao bih i ja to!
- Krenuo sam u večernju školu, najposlje i magistrirao. Kad znate što želite naposljetku shvatite da je to i ostvarivo, možete odlućiti kako to napraviti. A onda to možete i upornošću ostvariti.
A što se dogodilo s njegovim starim prijateljem?
- Odustao je od svog života. Mislio je da nije sposoban završiti fakultet. Pištolj je bio jedina stvar za koju je mislio da na taj način može steći samopouzdanje!
|