Moj suputnik u avionu za Huston odavao je dojam čovjeka svikla na putovanje prvim razredom. Bio je to dobro odjeven tridesetogodišnjak, organski kemičar. Kako sam doznala, bio je magistrirao ekonomiju i radio kao knjigovođa u vrhunskoj kemiskoj kompaniji. Ispričao mi je nešto neobično:
- Odrastao sam u New Jersey-u i to živeći od socijalne pomoći. Roditelji su mi bili razvedeni. Živio sam kod bake i djeda u četvrti iz koje je više djece otišlo u popravni dom nego na fakultet. Prošli mjesec posjetio sam mjesto gdje sam kao djete živio i susreo starog prijatelja; upravo je bio osuđen na tri i pol godine zatvora zbog preprodaje droge. "Samo to smo naučili raditi"- rekao mi je. I to je istina. Nikad nismo imali nikakav model da se izvučemo iz gliba.
Pitate se u čemu se onda taj knjigovođa razlikuje od svog vršnjaka koji prodaje drogu?
- Imao sam sreće. Kad sam završio srednju školu, baka i djed su me poslali kod tetke u Texas. Dobio sam posao s pola radnog vremena: pomagao sam u nekom istraživanju na jednom institutu. Nakon nekog vremena shvatio sam da se svi ti doktori znanosti oko mene i ne razlikuju od mene! Pomislio sam , pa mogao bih i ja to!
- Krenuo sam u večernju školu, najposlje i magistrirao. Kad znate što želite naposljetku shvatite da je to i ostvarivo, možete odlućiti kako to napraviti. A onda to možete i upornošću ostvariti.
A što se dogodilo s njegovim starim prijateljem?
- Odustao je od svog života. Mislio je da nije sposoban završiti fakultet. Pištolj je bio jedina stvar za koju je mislio da na taj način može steći samopouzdanje!
Post je objavljen 05.06.2005. u 13:39 sati.