ponedjeljak, 03.07.2006.
bogato crvena boja.....uvijek mi je divno stojala....
pravim malu crticu....kusam....da vidim da li je ono staro zadovoljstvo jos uvijek tu...da li je jos uvijek socno kao prije....zatvaram oci, da ne mislim....pokusavam da skamenim ovo srce sto bolno u meni lupa....jos jedna crtica...jer nisam dugo...pa onda malo veca....jer ipak je neosjetljiva....i onda jos jedna, koju slijedi druga, treca...dok se ne pretvore u bezbroj...ali jos uvijek ne osjetim...nista osim sjecanja.... samo da mogu zaboraviti, mogla bi i sve ostalo...ovako....samo jedan izlaz postoji....a mislila sam biti hrabra...bila ubijedena da sam jaka... onda sa sokom shvatila da....ipak sam ona stara...unatoc tom sto sam mislila da sam se promijenila.....pruzio si mi zadovoljstvo da u to vjerujem...a sada je postalo bezpotrebno....kroz zatvorene oci osjetim tekucinu kako ide...spusta se niz dlanove....ne brisem je...dopustam da ide sebi odavno znanim putem.....ovaj put necu praviti izgovore...nema potrebe za njih...istina je gorka....uvijek je i bila...sve dok sami sebi je ne zasladimo svojim mislima....moj secer je odavno potrosen....a zamjenu ne trazim...i opet...crtica...crtica...crtica....pitam se koja je po redu...ma koja god da je...ne prestajem jos...imam previse za isplatiti da bi ovako rano stala.....i nastavljam...sa svakim starim sjecanjem pravim novi potez....mrzim ljude koji govore da gledam na bolju stranu...na koju bolju stranu, kad gdje god da se okrenem sve je gore i gore...evo, probala sam....pa zavrsila gore nego da sam odma po starom....osusena ruza u zadnjem sjedistu auta...registracija '560....' kao telefon...poput moje...tama...romantika...ruke isprepletene preko naslonjaca....iznenadenje u ocima...panika...pa onda strah.... koliko covjek suza moze imati u sebi???? koliko dugo treba plakati da bi se bar malo ih istrosilo??? vucem crte....sve brze...sve jace...sve dublje... uopce ne spoznajem da pocinje boliti....da mozda ipak pretjeravam....da mozda postoji neki drugi odgovor na sve ovo....i smijem se....smijem se... glasno...sve dok se ne pomijesa sa nekim zivotinjskim urlikanjem, stvorenim iz bola...otvaram oci....u soku gledam u svoje 'remek djelo'.... cinjeno samo jednim alatom....samo jedna boja koriscena...crvena....bogata....zgrusena....razmeljana....nisam ni primjetila da je iskapala po posteljini...divim se ruci....izgleda bas onako kako se osjecam....isarana...izguzvana...izrezana...u totalnom haosu...bacam zilet na vitrinu... i ustajem...krv kapa niz ruku... zasto bas samo jednu ruku....zasto ne i drugu, pitam se....uzimam flaster i grubo ga lijepim preko krvi i crtica...za koje nisam ni primjetila koliko su duboke...i nalazim izgovor....morala sam....jos samo nocas....ovo je posljednji put...nisam znala sta drugo....sve ostalo sam ucinila...sve osim ovoga....a u stanju sam opet...jos mnogo puta...bez prestanka...sa nadom...sta god drugo rekla...uvijek sam spremna..da opet...jer vrijedi....
ta bogato crvena boja....sto mi je uvijek divno stojala....zasto nocas da prestane....
- 08:36 -
