Tko je koga izdao
Ne znam
Ne bole riječi
Bole pogledi
Obečanja neostvarena
Tako je malo vremena
U ovom našem svemiru

Izdati možemo naša vjerovanja
Bijeg nam donosi
Razmišljanja
Planove
Zaboravi
Izdati možeš sebe
Nećeš priznati
Naravno
Tako je malo vremena
U ovom našem svemiru

Bol u duši taloži se
Netko ipak zaboravi
Korake
Snove
Obečanja
Tako je malo vremena
U ovom našem svemiru

Zaželjela je pjesmu
Nenadano niotkuda
Paris i Menelaj znali bi više od mene
Ne vidjeh je ni čuo je nisam
A pričalo se za ručkom u nedeljno popodne
I kolači se spomnjali
Cesarić bi reko možda večeri jedne
Spominjalo se i plavo
Ali tko zna
Nitko ne zna
Možda to selfie popravi
Pa do Troje ne treba stići
I tako vratit će se sve na svoje mjesto
Razgovor u tišini
Postojiš li možda
I ta večer ti u plavom

slikama ne možeš pobjeći
vraćaju se one danju češće noću kad ulovi te san
svoj si oduvijek
da nije tako ni sličice ne bi bile
krpice možeš vratiti
perle vezivati nizati u nedogled
ne bih to teretom nazivao
riječi su preslike naših misli
skriveno ono u zakutku ostaje
po tome i jesmo svoji i sami
suđeni su nam dodiri u tami
srebrnom zavjesom prekriveni
sjedinjenjeni priljubljeni
šapat lišća piše poeziju snova
trebaju nam te igre riječima prevrtljim
gdje onda ljubav ostane u dvije samoće
vječnost zna da krene iz naših usta
i traje traje u nedogled zvjezdanim stazama
trajemo dakle u ovom našem svemiru