slikama ne možeš pobjeći
vraćaju se one danju češće noću kad ulovi te san
svoj si oduvijek
da nije tako ni sličice ne bi bile
krpice možeš vratiti
perle vezivati nizati u nedogled
ne bih to teretom nazivao
riječi su preslike naših misli
skriveno ono u zakutku ostaje
po tome i jesmo svoji i sami
suđeni su nam dodiri u tami
srebrnom zavjesom prekriveni
sjedinjenjeni priljubljeni
šapat lišća piše poeziju snova
trebaju nam te igre riječima prevrtljim
gdje onda ljubav ostane u dvije samoće
vječnost zna da krene iz naših usta
i traje traje u nedogled zvjezdanim stazama
trajemo dakle u ovom našem svemiru