RIJEČI SU PRESLIKE NAŠIH MISLI

29.09.2016.



slikama ne možeš pobjeći
vraćaju se one danju češće noću kad ulovi te san
svoj si oduvijek
da nije tako ni sličice ne bi bile
krpice možeš vratiti
perle vezivati nizati u nedogled
ne bih to teretom nazivao
riječi su preslike naših misli
skriveno ono u zakutku ostaje
po tome i jesmo svoji i sami
suđeni su nam dodiri u tami
srebrnom zavjesom prekriveni
sjedinjenjeni priljubljeni
šapat lišća piše poeziju snova
trebaju nam te igre riječima prevrtljim
gdje onda ljubav ostane u dvije samoće
vječnost zna da krene iz naših usta
i traje traje u nedogled zvjezdanim stazama
trajemo dakle u ovom našem svemiru


šetnja s razlogom _ četiri godine

27.09.2016.














očekivanje

25.09.2016.










rupica

23.09.2016.



ima li nešto ljepše u rana jutra kad otvoriš oči
pogled na sliku radost donese
pa kad Oliver zapjeva
odslušaš pjesmu




i kreneš u pasji vrtić
nakon strke i ludovanja
popijemo kakao kod kuće
i opet rupica



nismo ni bili ni postojali

22.09.2016.



Najbolji su oni koji misle da otići znači nestati
Odgovornost prebace na drugoga
uživaju u svojoj egomanskoj podsvjesti
Oni su tvorci svega što ih okružuje
Nema granica koje ne bi prešli
samo da dokažu da su ovdje a nema ih
Ni pčele na med toliko ne lijetaju kao naivni na njihove umotvorne bljezgarije
Dosadni su poput muha u jeseni i ne shvaćaju da je život prošao tu kraj njih
Lažni osmijesi drže ih još u povojima samo što ne uzlete
Anđeli pamte lažnu skromnost koja je uvijek imala zvečeću monetu
Knjigovodstvo ljubavi predobro vođeno
Od danas do sutra uz dobri zagrljaj
Odredbe o ranom lijeganju seksu i spavanju
Putovanja radi fotografije centriranim kadrom
Facijalisom malo zakrviljenim i punim trbuhom
Balkanska kuhinja uvijek je ljubav razvodnjavala
Tu nema mjesta za Nesice i žuje
Sve to vino razgrađuje i truje osjećaje
Jer kad stigne račun o bože moj
Živimo li mi to ovdje i sada
Možda je to bilo nekad i nikada
Pitam se u hladu maksimirskoga parka
Lišće se postepeno slaže ustaljenim redom
Vrijeme je da jesen svoj ogrtač posloži onako kako samo ona zna
Sve ovo bilo je negdje ako je uopće i bilo
Bez mene i bez tebe i tvoje sujete
Čemu glupavi stihovi ako nismo ni bili ni postojali



komentar kod Annaboni


pamet se ovdje previše zaigrala
tanašne niti oprezno natezala
vatrom se dvoje igralo
u potaji onako ljubav nosili
pobjeći nemogućom misijom postalo
i vidi
od svega mudroslovlje ostalo
onako u ponoć
ljubav je srce hranila
pramen kose na kušinu ostao
jutrom zlatom srebro prekrio
laganim koracima u dan krenuo





s okusom svemira i soli

18.09.2016.


večer za dugo sjećanje


stara teta mobitelom ovjekovječila trenutak upoznavanja u živo
shadow-of-soul i ja



opet stara teta
Safiris i ja


Pomislih kad uđoh na biblijske scene
pretvorit će me u kamene stijene
od soli neće se znati da moje srce pati
kad tamo samo med i mlijeko
stihovi u tišini teku
vidjeh samo ljepotu
riječi se slile u veliku rijeku



soli posvuda ima


slušalo se u papućama


Mjesec je pokazao svu poeziju svemira

i što drugo poslije svega


pred godinu dana

17.09.2016.



BOLERO
Ponovit ću jesen ako treba i tisuću puta
Nemoguće mogućim učiniti u proljeće
Kako sporo protiču sanjiva jutra
Ponavljaš ono odlazim sutra u podne
I tako redom dok ne stigne i taj dan
Ručak u Maksimiru kišno neko vrijeme
Gutljaj vina za sreću i bijele labudove
Bilo je sunca prije kraj jezera i kornjača
Šetnja ruku pod ruku i breze
Brojiš li riječi neizgovorene kasno je za reprizu
Vidikovac ponad brijega
kavane niotkuda
Te jeseni toga proljeća klupa u sjenci
Razgovori snove nudili obećano ljeto i čekanje
Znali smo čekati kad smo htjeli večer i dodire
Bitna su bila suglasja Ravel u blizini
Sve u ritmu polako očaravajuće prolazi
Onda u toj sobi balkon do
tamo na Jarunu
San ne dolazi ruke su u pokretu bijele grudi na dohvatu
ne sjećam se više jeseni ni proljeća
jednom April tamo daleko Arsen
i Bajaga ruski voz nije votka rakija
sve je tako jednostavno, a Bolero briše sjećanja
stvarnost u nama postoji

prosviravanje za natjecanje

15.09.2016.


lijepi koncert


naravno, što bi rek'o Mekon, zagrebčanke


Petru sam ulovio za pedalom klavira
oku i uhu radost

Slušajući Sonatu mjesečine

13.09.2016.

Možda će nas to zaobilaženje dovesti nečemu jednoga dana ako stignemo objasniti naša dolaženja. Ili, možda, večeri pune kiše i neke topline nad gradom ne znače ništa? Ti sjediš preko puta, pogleda uprtog u knjigu listajući sjećanja dana što prolaze u hodu.
Upaljene svjetiljke tvrde da sam stigao, da je ruka već pružena i ti se smješkaš pitajući zašto i kako početi.
Pošli smo zaobilaznim putevima jer na pravome putu susrećemo one koji žele da se vratimo. Vratiti osmjehe znakovima. Da li je to stvarno potrebno? Ili, koraci koje slušamo u ljetnu večer dok na prozoru umorne muhe pokušavaju osvježiti tišinu nemogućnosti da pogledamo jedno drugom pravo u oči i započnemo onaj pravi, zaista pravi i jedini razgovor.
Ne, naši su osmjesi obmana, nešto treće u nama ili možda izvan nas.
Razmišljam. Dozivam u sjećanje dane naše sadašnjice jer daleko si izvan mene, a tako bih htio da si tu da ne kradem tuđe riječi (jednom su bile moje) za lažne snove, varavu nadu onih dana kad oblaci nošeni vjetrom slagahu se na nebu poput eskadrile ptica uz zvukove skrivenih vrabaca pjevača. Pružio sam ruku da te otrgnem iz zatvorenosti, a ti si šutjela. Nisi se protivila, nisi ni mogla jer ono što je bilo u tvom pogledu nije bio bijeg koji u čovjeku, njegovoj samoći, ostavlja uvijek dovoljno mjesta da nestane u zelenoj nepokošenoj ustalasaloj travi nekog nepoznatog dana u neograđenom prostoru.
I, zaista u tom gradu, ta ruka na koju su jednom stizali leptiri na kraju putovanja da pojasne bivanje… Ta ruka pokušala je oživjeti naše korake. Neki nepoznat slikar pokušao nas je objasniti kistom i bojom kao da smo statue u parku koje ne shvaćaju poglede onih koji bi rado dosegli život što se miče ili tišinu neke sobe u kojoj klavir osječaje označava mogućnost vraćanja u vrijeme da se zaustavi ili ponovi nešto započeto.
Stigla si. Nasmijana. U daljini su jablanovi igrali čudnu igru na vjetru, neka glazba je u njima pokušavala prestići svjetlost u sumraku kojeg sam se plašio kraj otvorenog prozora u želji da ostaneš ovdje zauvijek u čudnoj igri vjetra, ili to i nije bio vjetar.
Tako smo započeli našu šutnju da ne prekinemo ljetni dan. Nismo mogli biti prevareni. Nije bilo kiše.
Napolju neumorna djeca ponavljaju svakidašnji obred loveći se oko kuće. Ne znaju da negdje u blizini živi tišina za koju znamo ti i ja. Čudno zvuče ove riječi, ne pokušavam ih pobliže razotkriti (to bi bila izdaja, a svjetiljke to ne bi mogle podnijeti).


tragovi

10.09.2016.

tragovi se ne mogu obrisati tek tako, neki broje tragove u nadgrobnim pločama, neki izmišljaju opravdanja za zla nanesene i smatraju da su ti zadužili dušu kao da je duša njihovo vlasništvo. Takvi bezdušno deru i dalje i žele s ostalima podijeliti glupost svoju. I začudo uspijeva im. A riječi ih odaju, oni tvrde da šute i u toj šutnji su okrutno prozirni. Krivica nije nikada u njima traže još zahvalnost za učinjena nedjela.
Na žalost i tu isto ostaje trag

za Simona

07.09.2016.

ma koje je to more

05.09.2016.




ma koje je to more
vozilo autobus
gradom plavo gradilo
oseke i plime ima
vjerujem
u tvoijm očima
zelenkasto
plavo
odraz mora
neba i dubine
gdje to ljeto igre nudi
ulicama samo
kišobrani
ljudi




Kabare magare na Štrossu

02.09.2016.





ruke trebaju slobodu pri plesu




trajalo je to poduže



striček je našel dobro mesto



nisam projeraval



plesala bi kozica koja ima roge
kako ne bi pucica...




ovo je već pravi korak



zlica od Opaka je bila umjerenija
ipak, svi si bili prezadovoljni jučer na Štrossu
Kabare magare su natjerali sve na ples




dva puta su otpjevali u genijalnoj obradi, na žalost nisam ponio kameru

da vas vidim

01.09.2016.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>