Možda će nas to zaobilaženje dovesti nečemu jednoga dana ako stignemo objasniti naša dolaženja. Ili, možda, večeri pune kiše i neke topline nad gradom ne znače ništa? Ti sjediš preko puta, pogleda uprtog u knjigu listajući sjećanja dana što prolaze u hodu.
Upaljene svjetiljke tvrde da sam stigao, da je ruka već pružena i ti se smješkaš pitajući zašto i kako početi.
Pošli smo zaobilaznim putevima jer na pravome putu susrećemo one koji žele da se vratimo. Vratiti osmjehe znakovima. Da li je to stvarno potrebno? Ili, koraci koje slušamo u ljetnu večer dok na prozoru umorne muhe pokušavaju osvježiti tišinu nemogućnosti da pogledamo jedno drugom pravo u oči i započnemo onaj pravi, zaista pravi i jedini razgovor.
Ne, naši su osmjesi obmana, nešto treće u nama ili možda izvan nas.
Razmišljam. Dozivam u sjećanje dane naše sadašnjice jer daleko si izvan mene, a tako bih htio da si tu da ne kradem tuđe riječi (jednom su bile moje) za lažne snove, varavu nadu onih dana kad oblaci nošeni vjetrom slagahu se na nebu poput eskadrile ptica uz zvukove skrivenih vrabaca pjevača. Pružio sam ruku da te otrgnem iz zatvorenosti, a ti si šutjela. Nisi se protivila, nisi ni mogla jer ono što je bilo u tvom pogledu nije bio bijeg koji u čovjeku, njegovoj samoći, ostavlja uvijek dovoljno mjesta da nestane u zelenoj nepokošenoj ustalasaloj travi nekog nepoznatog dana u neograđenom prostoru.
I, zaista u tom gradu, ta ruka na koju su jednom stizali leptiri na kraju putovanja da pojasne bivanje… Ta ruka pokušala je oživjeti naše korake. Neki nepoznat slikar pokušao nas je objasniti kistom i bojom kao da smo statue u parku koje ne shvaćaju poglede onih koji bi rado dosegli život što se miče ili tišinu neke sobe u kojoj klavir osječaje označava mogućnost vraćanja u vrijeme da se zaustavi ili ponovi nešto započeto.
Stigla si. Nasmijana. U daljini su jablanovi igrali čudnu igru na vjetru, neka glazba je u njima pokušavala prestići svjetlost u sumraku kojeg sam se plašio kraj otvorenog prozora u želji da ostaneš ovdje zauvijek u čudnoj igri vjetra, ili to i nije bio vjetar.
Tako smo započeli našu šutnju da ne prekinemo ljetni dan. Nismo mogli biti prevareni. Nije bilo kiše.
Napolju neumorna djeca ponavljaju svakidašnji obred loveći se oko kuće. Ne znaju da negdje u blizini živi tišina za koju znamo ti i ja. Čudno zvuče ove riječi, ne pokušavam ih pobliže razotkriti (to bi bila izdaja, a svjetiljke to ne bi mogle podnijeti).
Post je objavljen 13.09.2016. u 13:09 sati.