Ah, lijepi dani mladosti. Sedmi razred započeo sam u Zagrebu, na Prilesju.
Sjećam se kućice – soba i kuhinja. To je bilo naše divno mjesto za življenje.
Maksimirska šuma preko puta puna tajanstvenosti i života.
Iz nje su nam mišići dolazili u posjete. Imao sam jednoga bijeloga crvenih
očiju koji se pojavljivao kad god bih sjeo za stol sa knjigama. Na rubu me
gledao, a ja sam fićukao potiho da ga ne prepadnem. Onda sam našao
ružičaste mačiće u šumi i donio ih kući, njih četvero. Jedan je ostao meni,
a druge smo razdijelili po susjedstvu. Ružica je bio uvijek na mojim nogama
i nije mi dao mira, a Miško se uvrijedio i nije se više pojavljivao.

Došlo je proljeće i Tuna i ja počesmo kopati temelje za dogradnju sobe.
Bome sam se nakopao toga proljeća. Rezultat je bio lijepa velika soba iza kuće.
U dvorištu su bile breskve i trešnje, a od kuće puteljak do poljskog WC-a. Znači,
trebalo je izgraditi zahod u kući, a to je omogućeno dolaskom kanalizacije.
Dida je stalno dovlačio biciklom, pa kasnije trokolicom građevni otpad kako
bismo dogradili lijepu kupaonu, ulaz u kuću sa strane i malo predvorje. Našao
je dida i polovnu kadu pa smo bili spremni za dogradnju. Morali smo posjeći
trešnju uz kuću, a za uzvrat dobismo kupaonu i zahod. E sada je trebalo postaviti
i krovište. Dida se razbolio pa smo prijatelj Pavle i ja slagali grede i poprečne letve
kako bi se mogao staviti crijep. To je bilo moje prvo djelo u životu. Dobro da si
nisam umislio pa otišao u stolare ili krovopokrivače (premda sad vidim da bi to
bilo pametnije). Sve u svemu kroz nekoliko godina kuća je osposobljena za
pravi život.
I počela su putovanja u Koprivnicu - u župnu crkvu Svetog Nikole. Mama bi rekla
crkvica, a onda je to bila lijepa crkva s dobrim orguljama ( na kojima sam volio
prosvirati kad je crkva bila prazna). Danas je to zapuštena crkva do koje trenutni
župnik izgleda ne drži baš mnogo. Pokraj crkve župni dvor u kojem je na prvom
katu bio pravi život. Volio sam se jutrom dizati rano jer u kuhinji je bila teta Barica
i fini doručak. Svega je tu bilo, a kroz prozor vidjelo se školsko igralište na koje još
nisu dopirale sunčeve zrake. Velečasni se još nije pojavljivao. Bio je ili u crkvi, ili u
sobi u koju baš nisam ulazio. Bio je čovjek kojeg sam gledao, onako sa distance, a
znao sam da će mi ispuniti svaku želju ( ne znam zašto, ali uvijek je bilo nešto u zraku
– tako je to bilo i na zadnjem rastanku u Maksimiru kad smo se nakon razgovora o
školi i budućnosti poljubili – i nismo se više u životu vidjeli – možda ćemo gore…).
Bio je nešto ljut tih dana. Štefica je našla nekog tipa iz Kostajnice. Bilo je tu i suza…
A navečer lemozina, svi smo brojali dinare, došle su i Dasovićke koje su me inače
vodale na Šodericu i brinule se da mi dani u Koprivnici brzo prođu.
Kroz dan bi velečasni sjedao na maslinasti moped išao u okolicu. Govorio je o
Močilama i okolici. Obećao da će me odvesti, ali Bog je odveo njega malo dalje
i tako ću morati sam, odlučio sam vidjeti, crkvu u Moćilama.
Slušao sam, kad je stizao vlakom iz Koprivnice oko osam navečer, u tramvaju do
Maksimira kako je u Koprivnici, a kad smo stigli kući uz večeru počeli su razgovori
o Hrvatima i hrvatstvu, gdje sam ja uvijek bio oponent, tako da se skoro zapjenio
kao kod razgovora sa Šteficom. Volio sam tu igru jer drugi dan smo na odlasku kroz
šumu uvijek riješili naše probleme – on je uvijek pobijedio.

Nekako naglo nastao je rez u mome životu. Svu mistiku i nejasnoće prebrisao sam ni
sam ne znam zašto, a trebalo još samo korak ili dva. Krleža bi rekao da srce nije
vodovodna cijev, ali te 1967. ona je pukla i s njom iscuriše dani i sati koje smo tako
lijepo iskoristili za gradnju koja život znači.

I što reći danas sa odmakom, distancom i prazninom. Nema više ni velečasnog,
ni kuće, ni trešanja, a sve to u mom srcu stoji kao neki čudan teret. Znam što ne
znam, znam, a ne smijem znati. I tako magla se spustila, ali dići će se ona…