Ah, lijepi dani mladosti. Sedmi razred započeo sam u Zagrebu, na Prilesju.
Sjećam se kućice – soba i kuhinja. To je bilo naše divno mjesto za življenje.
Maksimirska šuma preko puta puna tajanstvenosti i života.
Iz nje su nam mišići dolazili u posjete. Imao sam jednoga bijeloga crvenih
očiju koji se pojavljivao kad god bih sjeo za stol sa knjigama. Na rubu me
gledao, a ja sam fićukao potiho da ga ne prepadnem. Onda sam našao
ružičaste mačiće u šumi i donio ih kući, njih četvero. Jedan je ostao meni,
a druge smo razdijelili po susjedstvu. Ružica je bio uvijek na mojim nogama
i nije mi dao mira, a Miško se uvrijedio i nije se više pojavljivao.

Došlo je proljeće i Tuna i ja počesmo kopati temelje za dogradnju sobe.
Bome sam se nakopao toga proljeća. Rezultat je bio lijepa velika soba iza kuće.
U dvorištu su bile breskve i trešnje, a od kuće puteljak do poljskog WC-a. Znači,
trebalo je izgraditi zahod u kući, a to je omogućeno dolaskom kanalizacije.
Dida je stalno dovlačio biciklom, pa kasnije trokolicom građevni otpad kako
bismo dogradili lijepu kupaonu, ulaz u kuću sa strane i malo predvorje. Našao
je dida i polovnu kadu pa smo bili spremni za dogradnju. Morali smo posjeći
trešnju uz kuću, a za uzvrat dobismo kupaonu i zahod. E sada je trebalo postaviti
i krovište. Dida se razbolio pa smo prijatelj Pavle i ja slagali grede i poprečne letve
kako bi se mogao staviti crijep. To je bilo moje prvo djelo u životu. Dobro da si
nisam umislio pa otišao u stolare ili krovopokrivače (premda sad vidim da bi to
bilo pametnije). Sve u svemu kroz nekoliko godina kuća je osposobljena za
pravi život.
I počela su putovanja u Koprivnicu - u župnu crkvu Svetog Nikole. Mama bi rekla
crkvica, a onda je to bila lijepa crkva s dobrim orguljama ( na kojima sam volio
prosvirati kad je crkva bila prazna). Danas je to zapuštena crkva do koje trenutni
župnik izgleda ne drži baš mnogo. Pokraj crkve župni dvor u kojem je na prvom
katu bio pravi život. Volio sam se jutrom dizati rano jer u kuhinji je bila teta Barica
i fini doručak. Svega je tu bilo, a kroz prozor vidjelo se školsko igralište na koje još
nisu dopirale sunčeve zrake. Velečasni se još nije pojavljivao. Bio je ili u crkvi, ili u
sobi u koju baš nisam ulazio. Bio je čovjek kojeg sam gledao, onako sa distance, a
znao sam da će mi ispuniti svaku želju ( ne znam zašto, ali uvijek je bilo nešto u zraku
– tako je to bilo i na zadnjem rastanku u Maksimiru kad smo se nakon razgovora o
školi i budućnosti poljubili – i nismo se više u životu vidjeli – možda ćemo gore…).
Bio je nešto ljut tih dana. Štefica je našla nekog tipa iz Kostajnice. Bilo je tu i suza…
A navečer lemozina, svi smo brojali dinare, došle su i Dasovićke koje su me inače
vodale na Šodericu i brinule se da mi dani u Koprivnici brzo prođu.
Kroz dan bi velečasni sjedao na maslinasti moped išao u okolicu. Govorio je o
Močilama i okolici. Obećao da će me odvesti, ali Bog je odveo njega malo dalje
i tako ću morati sam, odlučio sam vidjeti, crkvu u Moćilama.
Slušao sam, kad je stizao vlakom iz Koprivnice oko osam navečer, u tramvaju do
Maksimira kako je u Koprivnici, a kad smo stigli kući uz večeru počeli su razgovori
o Hrvatima i hrvatstvu, gdje sam ja uvijek bio oponent, tako da se skoro zapjenio
kao kod razgovora sa Šteficom. Volio sam tu igru jer drugi dan smo na odlasku kroz
šumu uvijek riješili naše probleme – on je uvijek pobijedio.

Nekako naglo nastao je rez u mome životu. Svu mistiku i nejasnoće prebrisao sam ni
sam ne znam zašto, a trebalo još samo korak ili dva. Krleža bi rekao da srce nije
vodovodna cijev, ali te 1967. ona je pukla i s njom iscuriše dani i sati koje smo tako
lijepo iskoristili za gradnju koja život znači.

I što reći danas sa odmakom, distancom i prazninom. Nema više ni velečasnog,
ni kuće, ni trešanja, a sve to u mom srcu stoji kao neki čudan teret. Znam što ne
znam, znam, a ne smijem znati. I tako magla se spustila, ali dići će se ona…

prije kave i doručka u krevet



ruža iz susjedstva

Lako je pričati o njima
I opet su to riječi
Govoriti o šutnji
I opet su to riječi
Tlapnja
I opet su to riječi
Ruke na tijelu drugom
I opet su to riječi
Obzore sagledavati tugom
I opet su to riječi
Ljubav darujemo jedno drugom
I opet su to riječi
I bijaše na početku
I bi
I opet samo riječi
Riječi
Riječi
Neizbježne ma kako se branili
i opet su to riječi
skladamo proljeće života
i opet
odvagni težinu
pogledaj modrinu
i opet su to riječi
prala rublje ili savjest
dolaziš na isto
i opet su to riječi

ako ih nema
sa oprosti
bez problema
izvodiš igru
ne govoriš
ha
a ipak
i opet su to riječi

Zagrebačka kiša
Mostarske kiše
April u Beogradu
Kiša
Jednostavno kiša
Dok dobuje
Dok lupka
Dok sipi
Jesenje jesenije
Sivo sivije
Pjevajmo na kiši
Kiša na Brestom
Šerburski kišobrani


I maj već miriše
Pokisli vrapci na mome balkonu
Idemo na kišu
Jednostavno
Kišobran
Ti i ja pod kišobranom

Imao sam lijep odmor na kraju dana :)





za Mekona samo da zna
bili smo dvojica i njih dvaset i dvije :)

jutro je prohladno i svježe
vrapčići od kiše bježe

dobri ljudi
što je to
tko su
što su
tražiti treba u carstvu tišine
bajke u život pretvoriti
snovima popločiti vrijeme
osmijeh osmijehu darovati
u oči pogledati

ponekad i spavati treba
naći diio plavog neba
mjesečinu srebro posvojiti
provesti noć punu snova

Ovih dana sam zaposlen
pa ne stignem baš biti ovdje
iskreno da kažem
dojadilo mi sve to
i ozbiljno se spremam zatvoriti
blog i sve poslove uz njega
jer postoje ljudi koji misle da brisanjem čine uslugu sebi
najbolje da ja obrišem sebe
a neki će dotle slagati
Abecedu ljubavi - lažnu naravno
jer sve je ILUZIJA
a treba im više od tri kruga
pa u trećem krugu
možda dobijem dozvolu
i da komentiram



ah, da
ne izvodite nikakve zaključke
krivo mislite
možda imate
INSOMNIJU

tatin sin ima četiri banke
za koga ste?
tatu ili sina Iglesiasa

Večeras u Hrvatskom glazbenom zavodu
u 20 sati

dečki vježbaju..

Gumbelijum roža

Gumbelijum roža
fino diši,
na galgam se bumo
zibali si.

Hej, haj, prišel je kraj,
nigdar več nebu dišal nam maj!

Zavijal celu noč stekli je pes,
celu noč pilko nam hoblal je les.

Z scalinom nam buju prelejali grob,
v pesje gnojnišče zlopatali drob.

Gumbelijum beli mertvečki diši,
z galgah se nigdo povernul ni.

Hej, haj, nek cvate maj,
nigdar nas v pekel taj
nebu nazaj.