sam ti rekel
vek zvezdice hodiju
svetleče plavo





Puhnem v roke
Sončeko se smeši
Zmisliš se na me


večer dišeća
zvezdica nad oblokom
zmislim se na te





nemoguće
oproštaj uvijek znači sjećanje
sutra se u očima prepoznaje
uvijek neki trag duboko ostaje
dlan tijelo livada stih
miris lipe u vjetru
u predvečerje mjesec na obzoru
šetnja nasipom u ponoć
sjene iza nas ostaju
rijeka i dalje prolazi
nemoguće
u nama srcu usnama





ponoviš noćas
koracima kreneš
gdje je rijeka





noć je sama
pustinja u nama meka
pijesak vremena
ti samo nepresušna rijeka
naravno
zaploviti treba
uroniti duboko
ostaviti trag

jutros su brodovi napustili luku
na obali si brojila oblutke
gradinom se vjetar vuko
zvuk se nadaleko čuo
krik galeba ponad svega
a gdje je rijeka

čekasmo li jutro noćas
sve stat će u sonete
pod prozorom klapa udarit će falsete
i opet
noć je sama
pustinja u nama meka






pričali smo o proljeću prvog dana ljeta
ti i Pako uljepšali ste dan uz jezero
u sivo plavim tonovima tvoji su koraci otjerali snove
stvarnost si svojim smijehom uljepšala
ono slučajno možda na zelenom travnjaku
dim cigarete zatajen pristaje ti
kako se to broji u poljupcima
vjetar u krošnjama lipe miris otkriva
stilske su vježbe dobro došle
na koliko načina se ljubav čita
ništa i onako ne možeš bez mjesečine
pričali smo o proljeću prvog dana ljeta



Oblak mjesecu
Kreket žaba potoku
Ljeto mirisno



vecer2


Koprena se zaigrala Mjesec prekrila
Svjetiljku srebrnu uljepšala
Darujem riječi tvojim noćima
Družba u Vrapčaku pjesmu zapjevala
Trag lipe u koraku naslućujem



I nije trebala pasti kiša
A trebalo je oprati misao na tebe
Noćas
Ma ne dan je bio u odgovor se skrio
Kako pobjeći od čekanja i snova
Na kojim stranama u kojim prostorima
Rojevi riječi na srebrnim svjetiljkama
Želje jedu nam vrijeme
Znaš li ti čekati



u polusnu onako nazireš se
ostavljaš trag
dižem se i sjedam na prag
kad stigneš svejedno da l* kiši
ili sunce sije
što mi više treba
ti il* srebro s neba



ma ko bi ga znal
kaj bi štel ne vem
vre sončeko mi v glavu vudrilo
jezer let ni tak bilo
gda počme dež
bu mi lepše za res
onda pak bum se javil
onak za praf


ma tko bi ga znao
što bih ne znam
sunce mi u glavu udarilo
tisuću godina nije bilo tako
kad počne kiša
bit će mi zaista ljepše
javit ću se onda
onako pravo



v oknu sem videl
dela si srčeko v ruke
zmislila si da tak veliš
dojdi polek mene
v kmicu bum se dovlekel
i ne bum čakal
i onak ti srčeko v rokama svetli





kasne su vure
žuriju navek misli
tu i tam na san



bilo je lepo po tem vuglec bregima
pri hosti se je na lipu dišalo
ne vem kaj se zbilo
dežditi je jopet počelo
si morti se toga zmislila
bili su to lepi cajti
a gde su sad

roke ti furt vu mojim bile
nekaj htele reč
kakti moraš vre domov
i tak si odišla
sončece se jopet tak smejalo
ja to nis senjal
bolše bi bilo da jesem
morti bi sve pozabil



ponavljaš se s kišom
uvijek iz početka na početku
vatrom trajanje produžiti pokušavaš
kako pronaći rijeku na jastuku kraj mora
obalama zadivljen ostajem
tišina i dah pun značaja
ponavljaš se s kišom
jutra su u suncu nasmijana
ovdje bljesak kišu najavljuje
započeto vrhuncu dovesti treba
rukama polako nestvarno
kako pronaći rijeku na jastuku kraj mora



Onako niz vrat dašak prolazi
Ne razmišlja o putu i slobodi
Zarobljen ostat će negdje
između dva brijega u sjeni





upaljene vatre crveno odnose
travke oprljene sivilo donose
srcu srce nije dovoljno
zalud osmijeh nudimo
gdje je žito žutilo
mjesečinu tražimo
srebro srebrom srebrilo
jučer putovanja suret najavila
otkriće si u meni postala
nisu li livade dovoljne
nebo iz trave gledamo





kad se sastanu nespojivo tražeći
soba zelenilo šume nudi pogledu
tamo negdje sjene prestaju
tama neizbježno ostaje daleko
u kraju pogleda tražiš mjesečinu
nejasno je to susretanje na daljinu
pišem ti pjesmu u ogledalu
mogući svjetovi brodom putuju



pomiješah jutra i večeri
potražih klavir u mračnoj sobi
dodirima otkrivam
ovdje si od pamtivjeka
ruke neka putuju
poznajem to tijelo
čim izađem čežnja počinje
u sobi si svjetlost jedina


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>