komentiraj (3) * ispiši * #
komentiraj (11) * ispiši * #
PRATER

Imao je Zagreb svoj Prater u kojem si mogao provesti dan u zabavi i veselju.
Bukovačkom cestom ili kroz glavni ulaz Maksimira pa lijevo puteljkom stizao si do Zabavišta koje je imalo sve što takvo zabavište treba. Današnji pokušaji raznih autodroma, ringišpila nisu ni sluge ovom našem zagrebačkom. Sjećam se tobogana, autodroma, paviljona s ogledalima, kazališta lutaka, čamaca za njihanje, jednim si mogao okretati se cijeli krug. Tobogan je bio interesantna stvar. Dobili biste podmetač na koji biste sjeli i onako se lijepo spuštali s visina. Kazalište lutaka je bilo puno mistike za moje godine. Jer Crvenkapica i vuk su bili moje noćne more. Obično bi me bakica, ujo ili mama vodili na predstave u kazalište lutaka, a onda poslije predstave u paviljon ogledala u kojim sam, sada znam pouzdano, vidio kako ću danas izgledati. Tko bi rekao da će mi trbuh baš tako izgledati. Bolje da sam vidio neku drugu sliku pa mi ne bi danas, ova moja službena, brundala i uskraćivala večeru.
Kao, to će pomoći da izmijenim sliku već viđenu. Deja vu u pravom smislu riječi. Balašević bi ispravno rekao deža vi dok Colonia uporno dreči deža vu. Ovo ovako usput da znate da sam uvijek mnogo toga već vidio u prijašnjim godinama, a ponešto i u snovima. Ovo lijepo Zabavište bilo mi je u kasnijim godinama, kad smo doselili na Prilesje, usputna stanica na putu do škole. Uvijek smo se bar malo pronjihali.
I onda je došla 1964. kad je u Zagrebu bila poplava pa su Zabavište iskoristili da na njegovom prostoru postave barake za poplavljene i tako ode ono u povijest, a Zagrepčani sada čekaju slučajne pojave nazovi zabavišta na slobodnim gradskim livadama. Priča se o nekim Garadalandima i ne znam čemu još, ali Zabavište je bilo jedno jedino. Ovi rušitelji, možda će uz Corso kavanu shvatiti da i Zagrebu treba Prater kako bi to bio doprinos bečkoj tradiciji u našem gradu.
komentiraj (1) * ispiši * #

SRETAN BOŽIĆ
Opet vidim dosadan sam kad ne pišem rime
Pa ni ja uvijek ne znam gdje kako i s kime
Ona je u gradu darove za djecu traži
A što da radim ja da pričam laži
djed Mraz je djeco samo Vas ček'o
i mislim da je već tu na putu preko

Ljubavi puno vam želi dok od kuće do kuće seli
To je i tako bajka
da vam se možda ne sanjka
Na našem brijegu stoluje zima
Uz zvuke topova snježnih
Evo nam pahulja neizbježnih.

Ma sve je lažno
I sjaj i zima
Istina je ljubav prava
Uistinu je važno
Na znanje svima
U srcu da nam spava
A tamo negdje sjaji zvijezda
Svakome na putu
Sred pastirskoga gnijezda
Mir i dobro
Navješćuje

Sretan Božić, mir i dobro i sreću sve to veću
vama dragi moji što kao namjernici svratite na ovaj blog
komentiraj (18) * ispiši * #
Tak je to bilo u Trakošćanu 2004. ( prvi dio)
EDO MAAJKA I SEDAM POLAZNIKA MARINIRANOG FILMA
Trakošćan, utorak 24. kolovoza. Dan prvi
Na vratima piše A nimiranini (može i minirani, ili možda marinirani) film, a u sobici nas sedmero i Edo Maajka. Tu je i Edina desna ruka Suzana Jurić.
Upoznavanje. Genijalci i manje genijalci za izvođenje budućih ideja.
Temeljne upute pristupu animiranom filmu. Gledanje primjera pojedinih vrsta. Zadivljenost genijalnim filmskim ostvarenjima.
Svatko od nas ima neka očekivanja, zato smo i došli u Trakošćan.
Trakošćan, srijeda 25. kolovoza. Dan drugi
Kako nastaje animirani film. Najava traganja za idejom. Traganje u izgubljenom vremenu.
Trakošćan četvrtak 26. kolovoza. Dan treći
Gdje je ideja? Jutro je. Ideje nema. Ma ima. Iskrcajte se ljudi. Zbunjeni pričamo nemoguće stvari. Dario kaže da bi on radio crtić na pjesmu 1pura2pandura. Da je to super. Zanimljivo. Jučer za vrijeme večere Edo, Suzana i ja smo baš razgovarali o toj pjesmi.
Edo Maajka šuti, ne komentira. Šalje nas na ručak, Dakle ideje nema još.
Popodnevni sastanak započinje zadatkom. nacrtajte nešto na papiru.
Edo gleda, gleda, pa šuti, gleda.
- Ne brinite sve je pod kontrolom- kaže.
- Ak` bi uzeli pandure to bi trebale biti četiri priče.
I sad počinje rasprava o idejama za priče. Ideja je vezana glazbenom podlogom. Dakle, likovi iz pjesme moraju biti prisutni u svakoj sekvenci, ali kroz viđenje nas samih. Vau! Naš autorski rad! E nije to baš tako lako. I to ćemo još prespavati.
Trakošćan, petak 27. kolovoza Dan četvrti
Idemo na izlet na Ravnu Goru i to busom.
- E, čekajte!
- Nema niš od izleta ak nekaj ne napravite!
Dakle krećemo s radom.
Nakon mukotrpnog porođaja ideja je tu i sad sve to na papir. Za početak olovka i karakteri.
- Je, pa to nije dokumentarni film, kaj bi vi?
Problem je kako izgleda pura, linija od glave do repa. Vozim ja autom do Bednje i put mi preprečile purice. E, to je to! Puran ima široki rep za šepurenje, a purici je svinut prema zemlji. Bit će ovdje svakakvih pura. Vidjet ćete, čak i pečenih.
- Je, a panduri?
Njih ne moramo tražiti, njih znamo, svaki na svoj način.
Sve je to još prva faza, nismo još stigli do ekstrema.
A mladi popa? U Jutarnjem piše da su lokalni svećenici sprašili policajce u nogometu sa 11:5.
Sad još pucice i ženske gaće. To će Mirela. To je njen zadatak. Mladi popa, policajci, ženske gaće i sve to sa 0,00 promila.
Senkina se pura nešto naljutila i panduri završavaju u loncu. Vatrica plamsa, odsjaj se širi ekranom.
Sad bi i Aleksandar i Dario neku vatricu i puricu.
Ivona zna svoje likove, ali….
Izlet je priča za sebe. Busovi dolaze do podnožja i sada uspon od 35 minuta do doma. Što mi je ovo trebalo. Dokumentarci prolaze autima kraj nas jadnika i trube nam, kao mi smo znali.
Gore gulaš, papreni i gibanica od tikvica. Rukometaši na TV ne daju nam gledati predivnu panoramu prelijepog zagorskog kraja. Veli Edo:
- Kad pojedem i vidim sve golove idem dolje pješice.
- Idem ja! javljam se dobrovoljno.
I tako poslije tri tanjura gulaša i pobjede naših... Moram priznati da su nas oni iz Montaže stalo ometali jer su preko nas kamerom virili kroz prozor. Samo što mi u tanjur nisu zagazili, a njihov šef Slaven zadovoljan rješava s društvom tekuća pitanja (litra i voda). Evo sad i gospon Heidler aparatom viri u tanjur kao da u njem ima kaj posebno. Grickam šljive da se smirim, ne mogu više. Veli Edo:
- Idemo, samo smo vi i ja za dolje.
I krenusmo onako nadobudno niz strminu. Znamo mi to. Na prvom zavijutku, kad smo zamakli podsmješljivim pogledima polaznika Edo je odlučio letjeti kak naša pura i na sreću se zaustavio na prvom trnovitom grmu.
-Nije to niš! kažem ja i uhvatim se za trnovu granu.
Ja bar nisam letio. Da se to dogodilo čulo bi se gore pri vrhu.. I što da vam pričam, uz sve muke i kriva skretanja na putu prošli smo kroz zaselke u kojima nema ni gemišta ni škropca za podizanje morala, ali zato ima cucaka ko` u priči, ali ni jedan ni crni. Edo koristi prednost prvi je stigao do kupina i, zna se, meni ostale zelene. Oko Cvetlina jato purica.
- Glećte kakve noge ima. Boris to na crtežu morate popraviti.
- Vidite kak pješačenje može bit` korisno!
Stižemo u hotel na šank. Hvala ti, Bože.!
( Pisano za ZAPIS Hrvatskog filmskog saveza)
komentiraj (3) * ispiši * #
za vas
Polugodište i zima
Na mome postu veselim se svakome gostu.
Poznanstva nova stiču se sada
Kad mir svuda zavlada
Ludnica je danas u školi bila
Sjednica večeras je riješila dileme
Nekima i ja sam stvorio probleme
Igra je zamijenila znanje
Možda i snijeg tu dolje padne
A vi ćete u posjete meni na blogu
Javiti vijesti o malome Bogu
Sretno sretno vam bilo…
komentiraj (23) * ispiši * #
Novi Vinodolski
Kažu one. Profesore, napišite post o Novom Vinodolskom da imamo što čitati.
Pa da počnem onda.
Helena, Martina, Ana, Matea, Antonio, Nikola, Lorena i Doris određeni su kao ekipa prve pomoći za obuku od 15. prosinca do 17. prosinca, a ja sam zadužen kao voditelj da ih pratim.
Krenusmo iz Zagreba, iz magle bez nade u išta bolje, a kad tamo poslije Karlovca Sunce. Naravno, dan koji obećaje. Doris, Ana i društvo živnulo. Traži se Hladno pivo. Mile i društvo praše sve u šesnaest.
I more je već ovdje. Dom Crvenog križa nas čeka.
Soba 28 i kreveti na kat za cure, a dečki su 38-osmici sa još četvoricom iz drugih škola.
Ručak.
Mirno more kroz prozor.
ONE (Doris i društvo) su prve kod mora. A bome i u moru. Gacaju hrabro i viču: Super!
Bit će večeras promuklih glasova.
Predavanje počinje.
Dvorana KRK i četiri grupe. Četiri škole.
Moji, nije da hvalim, znaju. Profesorica ih je već pripremila.
I tako to do večere.
Musaka.
Karaoke.
Spavanje.
O jeah!!! „Svi spavaju“.
U 04 počinje ludnica. Prve su i bez profesoričine pripreme. Potrebna je intervencija.
Sve se prividno smiruje.
Ujutro idemo ponovo ustaljenim rasporedom.
Imobilizacija je glavna tema. Veži, razveži, lezi, postavi pravi položaj tijela, pomozi, spasi. Striček Željko daje upute. Nekima se spava pa oni baš dobivaju akcijske zadatke.
Dan brzo prolazi. Ručak je na redu.
Bečki šnicli. Oni bi na PIZZU. Traže da idemo u market, jasno oni poslušni. Neke moramo zvati mobitelom i ne dobiti ih, naravno.
Šećemo uz more mirno i bistro. Krk je ne tako daleko. Između njega i nas galebovi na mirnom moru.
Prolazimo kraj kipa Ivana Mažuranića. Kažu Smrt Smail-ageČengića bit će za lektiru dogodine. Vidi, vidi! Tko bi rekao da o tome razmišljaju.
Pauza je gotova. Ponavljamo, utvrđujemo. Jedva čekamo večeru. Poslije večere strka po domu. Naručuju se PIZZE za po doma. Stižu jumbo formati. To je ono pravo.
Ana ispituje slanost mora. Veselo je. Traperice su potpuno mokre i ti sad, profo, sredi situaciju.
Počinje luda noć.
Lovimo se po sobama uz prijetnje da će razrednica sve čuti.
Oko jedan započinje tišina. Uglavnom sve je u redu do jutra.
Rani doručak.
Autobusi su stigli.
Vraćam se Zagrebe Tebi…….
komentiraj (25) * ispiši * #
Dubrovnik
O lijepa, o draga slobodo.
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik. Svake godine barem jedan dan da vidim zidine, da čujem more. Da čujem otkucaje sata. Zelenci. Orlando u kasne večeri. Osvijetljeni Revelin. Šetnja uz akvarij do mora. Udara more tiho. Svjetluca se. Planktoni, planktoni…. A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?). Proći Pile i popeti se na tramvaj i stići do Gruža. Tu negdje spavam. Može i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom preko Sarajeva ili auto stopom od Splita. Taj auto stop u godinama studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo se voziti. Da ne bi. Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste. Te sam se godine nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Sardele i čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i razgovaramo o događanjima u Europi. Moj njemački je čisto solidan. Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran). Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi. Usjek neki. Most. Grad. Zar već. Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno. Cokta je bila naše piće (kao se to moglo piti?). Nakon pola sata krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri kilometra. I opet cesta i more (ne znam da li je plavo, mislim da je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva. Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu. Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika. Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu i mora čekati na ugibalištu onaj iz suprotnoga smjera da krene dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba još nikuda nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba. Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kao upasti na ples da ne platiš.. Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa, a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš, vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to. Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to. Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša. Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih. Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar. Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet i Othelo ma kako dobar bio nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom. Manje mi je značio tada. Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub. No to je drugi film.
komentiraj (5) * ispiši * #















