PRATER
Imao je Zagreb svoj Prater u kojem si mogao provesti dan u zabavi i veselju.
Bukovačkom cestom ili kroz glavni ulaz Maksimira pa lijevo puteljkom stizao si do Zabavišta koje je imalo sve što takvo zabavište treba. Današnji pokušaji raznih autodroma, ringišpila nisu ni sluge ovom našem zagrebačkom. Sjećam se tobogana, autodroma, paviljona s ogledalima, kazališta lutaka, čamaca za njihanje, jednim si mogao okretati se cijeli krug. Tobogan je bio interesantna stvar. Dobili biste podmetač na koji biste sjeli i onako se lijepo spuštali s visina. Kazalište lutaka je bilo puno mistike za moje godine. Jer Crvenkapica i vuk su bili moje noćne more. Obično bi me bakica, ujo ili mama vodili na predstave u kazalište lutaka, a onda poslije predstave u paviljon ogledala u kojim sam, sada znam pouzdano, vidio kako ću danas izgledati. Tko bi rekao da će mi trbuh baš tako izgledati. Bolje da sam vidio neku drugu sliku pa mi ne bi danas, ova moja službena, brundala i uskraćivala večeru.
Kao, to će pomoći da izmijenim sliku već viđenu. Deja vu u pravom smislu riječi. Balašević bi ispravno rekao deža vi dok Colonia uporno dreči deža vu. Ovo ovako usput da znate da sam uvijek mnogo toga već vidio u prijašnjim godinama, a ponešto i u snovima. Ovo lijepo Zabavište bilo mi je u kasnijim godinama, kad smo doselili na Prilesje, usputna stanica na putu do škole. Uvijek smo se bar malo pronjihali.
I onda je došla 1964. kad je u Zagrebu bila poplava pa su Zabavište iskoristili da na njegovom prostoru postave barake za poplavljene i tako ode ono u povijest, a Zagrepčani sada čekaju slučajne pojave nazovi zabavišta na slobodnim gradskim livadama. Priča se o nekim Garadalandima i ne znam čemu još, ali Zabavište je bilo jedno jedino. Ovi rušitelji, možda će uz Corso kavanu shvatiti da i Zagrebu treba Prater kako bi to bio doprinos bečkoj tradiciji u našem gradu.
komentiraj (1) * ispiši * #
