Kampanili
Ima me i nema
Ima te i nema
To je ponekad dilema
U smiraj dana
Prolaziš sama
A noć i zvijezde nosi
Ti kao uvijek prkosi
Ne vidiš me
Nećeš
Tu kraj mene
Šećeš
U daljini zvonik neki
Ritam tih
Otkucaji meki
Srce tako lupa u tišini…
Toranj po toranj
Lova!
Počelo se crkve i župne urede umatati u reklamne panoe.
komentiraj (13) * ispiši * #
Adieu!
Tvoje pjesme pjesniče
Na broju šest
Sunce u podne zagrijalo grad
Peticije potpis traže
Maknite garaže
Ostavite lijepo lijepim sad
Zagreb metropola moj i tvoj je grad
I mladi i stari zdušno su pljeskali
Zar samo Pejzaž nije dosta
Ostavite lijepo lijepim sad
Stotine ljudi zadivljeni
Stotine ljudi zabavljeni
A ti u tramvaj i vičeš
Moj je grad
Varaš se nije ni neće
Ako bude sreće
On nam treba sad
Ti i tvoji silu silom
da sruše grad
Možda ti smeta Preobraženska šest
Okreni se kreni
I to više nije vijest
Ostavite lijepo lijepim sad
Gospon Zidić da l' bi tako svome gradu
Oduzeli ljepotu
Ne dali mu nadu
Pa gdje je umjetnost sad
Je kaj bi vi šteli
vi bi nam zeli grad
Vratite se toru svom
Ne dirajte mi dom
I zato Adieu!
komentiraj (6) * ispiši * #
Pismo Urše Raukar
Pozivam vas da se pridružite
JAVNOM ČITANJU VIDRIĆEVE POEZIJE
u subotu. 27. 01. u 12 h na Cvjetnom trgu
Na zapadnoj strani Cvjetnog trga, u Preobraženskoj br. 6 nalazi se rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića, obilježena spomen-pločom koju je postavilo Društvo hrvatskih književnika. Da li će Vladimir Vidrić, kao i Herman Bolle, arhitekt zgrade na Trgu Petra Preradovića 6, i dalje stanovati na Cvjetnom trgu, odlučuju gradski čelnici. Odlučuju o sudbini kulturnoga središta Zagreba, koje je ugroženo ulaskom privatnog kapitala i privatnog interesa u najuži centar grada, u prostor između Cvjetnog trga i Gundulićeve ulice.
Već nekoliko tjedana i građanska i stručna javnost raspravljaju o posljedicama takve odluke, koja vodi promjeni funkcije središta grada i njegovom još većem prometnom zagušenju. Javni prostor, namijenjen svim građanima mora se povući pred sadržajima koji donose profit privatnom investitoru i privatnom kapitalu. Kulturni prostori nestaju s Cvjetnog trga: Znanstvena knjižara, Kino Zagreb, što je sljedeće? Cijeli Cvjetni trg?
Ekskluzivni dućani i elitni stanovi trebaju i šest katova „elitne“ podzemne garaže. Prema važećim propisima i zakonima ovoga Grada i Republike takvo što nije moguće, ali već se govori o izmjenama Propisa. Možda će se i Zakoni ove države mijenjati po diktatu privatnog kapitala, a protiv interesa općeg dobra?
Idejnim rješenjem, koje je pobijedilo na privatnom natječaju investitora, (koji se nije pridržavao propisane procedure), kuće između današnjeg kina „Zagreb“ i Talijanskog kulturnog centra, Trg Petra Preradovića 6 i Preobraženska 6, predviđene su za rušenje: i Herman Bolle i Vidrić tako se brišu iz prostora Cvjetnog trga, ne samo oni kao kulturni simboli, nego svi mi kao građani Zagreba koji prostor svoga grada vidimo kao javni i zajednički prostor. Stoga vam upućujem poziv na
JAVNO ČITANJE VIDRIĆEVE POEZIJE
u subotu 27.01. u 12h ispred njegove rodne kuće na zapadnoj strani Cvjetnog trga.
Poeziju će čitati glumci i pjesnici Božidar Boban, Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević, Alma Prica, Vili Matula, Rene Medvešek, Marica Vidušić, Danijel Ljuboja, Sibila Petlevski, Dražen Katunarić, Zvonko Maković.
Bit će s nama, pismeno ili osobno, i prof.Andrea Zlatar, prof.Mirjana Krizmanić, prof. Zoran Kravar.
Svirat će Žarko Hajdarhodžić sa svojim ansamblom Fiori musicali.
Molim da nas podržite, pa da i ovaj građanski glas dobije svoj medijski prostor.
Unaprijed zahvaljujem
Urša Raukar
Vladimir Vidrić
Adieu
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
Zašto bismo rekli Adieu rodnoj kući Vladimira Vidrića?
Zar zato što je privatni interes jači i važniji od javnog dobra?
Zar zato da stvarajući novo uništavamo i rušimo tradiciju i ljepotu starog?
Zar zato da krupni kapital postane još krupniji?
Zar zato što se ne poštuju Propisi i Zakoni?
Spasimo kuću Vladimira Vidrića, sačuvajmo Cvjetni plac!
komentiraj (7) * ispiši * #
komentiraj (4) * ispiši * #
Luna
Kad mjesec Lunom postane
Trag u duši težak ostane
Zagrepsti ponekad dublje treba
Tako stigneš negdje blizu neba
Možda istina između se nađe
Tad šetnje s rukom u ruci su slađe
A vjetar neki donio je val
svanulo je
planuo je žal
More uvijek čudne igre igra
Šuti
molim te
ne vraćaj se više
Ne daj valu da nas briše…
komentiraj (8) * ispiši * #
komentiraj (16) * ispiši * #
Pušiona
Okralo me rekli bi oni s mora.
Opelješiše me!
Okradoše me!
Da 13. siječnja u tramvaju broj trinaest.
Trebala je samo jedna stanica da mi nestane torbica s novčanikom i inim dokumentima.
Pa bjež odmah u banke da blokiraš kartice. Središ banke dok kažeš keks. Naplatit će oni to, ali bilo je brzo i efikasno vidjet će se kasnije
I zovi 92 da čuješ pametne upute mupove dame javite se u svoju policijsku postaju da dobijete zapisnike.
I slušam umilni glasić i uputim se put moje policijske postaje.
Na ulazu me zapovjedni glas priupita što trebam. Nakon što je saznao moj problem reče: Pričekaj tamo!
Čekaj, a gospoda policajci oko automata pijuckaju kavicu.
Evo, konačno dolazi neki civil po mene i idem na razgovor. Počnem ja iznositi problem, ali čekaj! Gdje se dogodila krađa?
U tramvaju na Zrinjevcu?
E, pa ova postaja nije nadležna izvolite u postaju na Zrinjevcu tamo će vam sve napraviti.
Pa ti kreni s Trešnjevke na Zrinjevac i opet čekaj.
Tu su jako zaposleni, a pošto je u prizemlju prostor za pušenje ovdje kade ko Turčini policajci i policajke,
Ja se gušim u čekaoni jedan sat i smiluje se meni konačno i odvede me istražitelju.
Prostor poveliki.
U lijevom kutu sjede ona i on.
Izvolite sjedite!
Stolac je dva do tri metra od dotičnog gospodina da ga ne bih možda napao?
Sigurno je sigurno!
Ime i prezime?
Kako molim?
Ponavljam ime i prezime i konačno je gospon otipkao to i gle! vidi on sve na zaslonu, a ja gledam gospodu civilne djelatnike što prolaze između nas s cigaretama u ustima.
Ja hvatam zrak, bolje reći dim i mislim si… stresan je život mladih detektiva.
Suosjećam s njima.
Gore spomenuti gospon prelazi na stvar. U prijelaznom je razdoblju okrenuo monitor gospodični kako bi mogla prepisati podatke u policijski izvještaj kojim ću (sad još ne znam) iduće dane plaziti po Zagrebu
Počinje on Ja (moje ime i prezime) izjavljujem da… i diktira s pauzama u kojima nabrajam što su mi maznuli. Kad je gotovo šalje me na čekanje. Papire treba potpisati, a to traje. Ljut sam. Kad bi ja tako u školi što bi rekli roditelji?
Evo izvolite u ponedjeljak s tim papirima u Petrinjsku i oni će vam reći što dalje.
Dakle, nastavak slijedi...
komentiraj (11) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
5 stvari koje niste znali o meni.. ah, ah,ah
1. pušio sam ali više ne
2. film je moja strast
3. volim se dopisivati
4. ne volim pisati poruke na mobitel jer mi treba palac i naočale
5. naočale često tražim i imam rezervnu kolekciju, a bome i u školskom ormaru
Web:
1. mail
2. blog
3. www.hfs.hr
4. spalionica.com
5. google
Doris kad naiđeš ostavljaš kao i Hrvoje desetak komentara prema tome ovaj Meme prenesi dalje. Ti vrijediš za četiri.
sedmasicea.blog.hr
7seven7.blog.hr
sirenice vidjet ćeš ti...hvala
komentiraj (10) * ispiši * #
Još o plesu...
SONG OF A TOOTH & open improvisation solo
DAVID ZAMBRANO
Nizozemska
Tamnosivi zid i ogromna vrata
Trak svjetlosti
Po svjetlosnom tragu nervozno se kreće nevidljiv Netko
Prilazi vratima otvara ih tako da svjetlost pada svaki put pod drugim kutom
Nervoza se pojačava
Širom otvorena vrata
Svjetlost neizdrživa uperena u publiku
On se ubrzano kreće
Tako je to kad te boli zub
&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&
improvizacija na Janis Joplin
savršen pristup
što bliže podu
vrhunska koordinacija pokreta
padovi i dizanje
plivanje
svjetlosni efekti
komentiraj (4) * ispiši * #
Kako gledam suvremeni ples
VICENT SEKWATI MANTSOE - SOLO
Južnoafrička Republika
Kad padne večer
i kroz mrak kreneš u svjetla velegrada
Mnoštvo poklonika umjetnosti
bit će ti srcu naknada
O mladosti
u veselom mudrovanju prošla si kroz vrata
Da vidiš taj čudan spoj crne Afrike i bijelog zapada
A on
SOLO
pokazivao je kako lako kretati se može
Gledatelji
dok se u tišini Gavelle okom i uhom množe
Čudan zvuk na bini
pokret neobičnog crnca
Tišina poslije svega
Gipkost tijela
Zvižduk
Čudan glas
Ptice i pustinja
Putovanja
SOLO
I na kraju osmijeh
pljesak
komentiraj (4) * ispiši * #
Uz pučinu morsku skupljala si oblutke
Za igre neke samo tebi znane
A puštala si ih tiho prolazeći zavijutke
Ostavljajuć me da brojim dane
Do tebe stići sam sam htio
I nisam ogradu gradio
Da ogradim se gradeći
Protiv ljubavi se braneći.
Oblutak morski donio je val
Stope su tvoje obilježile žal
Pobjeći si htjela tražeći kristale
Dok tražio sam ruke tvoje male.
A onda gradila si grad
I pogledaj
Gdje smo sad
komentiraj (10) * ispiši * #
Pržina
Pelješac 1988. Dugo vremena sam slušao o Pržini i Kobašu na poluotoku Pelješcu. Kad dođeš u Ston skreneš lijevo prema Kobašu. Kroz polja soli stići ćeš u malo mjestašce – zadnji trag civilizacije prije prave džungle. Ma što je Moglijeva prema tome. Nedostaju samo Baloo i Baghira. Majmun sam ja koji tamo putuje. Nisam ja nikakav pustinjak da se odam meditaciji izvan civilizacije. No nagovorili su me. Inga mora čuvati mamu na Braču, a ja sa sinom u divljinu da se malo odmorim od žene i naravno, punice. Ingina prijateljica na toj pržini ima drvenjaru. Ona i muž pozvaše nas, a mi se odazvasmo.
I sad u Kobašu sjedaš u čamac da se sat i pol voziš do odredišta. Ja inače obožavam vožnje čamcem, naročito moj želudac koji se svaki puta u čamcu sjeti bure u Senjskom kanalu (ta bura i pedesetero limaća na putu iz Selca za Vrbnik su priča za sebe). Ta Pržina je uvala u kojoj su tada bile tri četiri kuće i džungla naokolo. More predivno, puno svakojakih tajni. Pričali su o hobotnicama što se love na lakirane nokte i tako to.
Vjeran mora, kao i ja, svaki dan pročitati dnevni tisak, poslušati radio. Nema ovdje ničega osim zmijskih košuljica posvuda. Presvlače se one u proljeće a nadobudni pustinjaci gledaju ne bi li gdje nagazili na kakvu zubatu Kaa. Vijest je da su noćas bile oko kuće divlje svinje. Tragovi papkara su posvuda, a i vrt su počistile. Sonyju je to normalno, oduvijek su one tu. Rade one to sistematski. Svaki dan su kod druge kuće, a kako ih je malo (kuća) evo njih za tri dana opet. Preko dana, uz kupanje, ispijanje crnjaka i razgovori. Dolaze i Prkačini iz Dubrovnika na vikend pa je onda i veselije. Sony uči Vjerana mijesiti kruh. Tijesto se diže na Suncu, a kad se ispeče nakon toga, bit će to blagost za nepce. Kad čamac iz sela stigne s provijantom onda je narodno veselje, ali novina nema pa nema.
Odlučimo tako da jedno jutro krenemo put Kobaša po tisak kroz džunglu. Probijasmo se, na nekim mjestima puzeći doslovno, kroz tu divljinu osluškujući ima li gdje kakva beštija. A beštije danju spavaju i boje se čovjeka, a mi o tome nemamo pojma. Dan je lijep. Rano jutro i tišina, mora nigdje i nas nigdje, samo raslinje gusto da gustije ne može biti. Nakon četrdesetak minuta Kobaš je blizu. Najednom urlik propara tišinu, a srce nam je…pogoditi je lako. A kad tamo, tovar pravi pravcati da praviji ne može biti. Evo Kobaša! Ali novina ni u ludilu nema u Kobašu. Idemo dalje do Stona na noge. Na noge lagane još četrdeset minuta da vidiš civilizaciju i popiješ hladno piće i novinice kupiš. Bože, bolje je biti pustinjak! Ostati u svojoj pustopoljini i meditirati.
Kad smo se vratili, uživali smo u crnjaku i čekali ponoć da čujemo plač svakodnevni. Odista plaču oni uvijek poslije ponoći. Ludo i nezaboravno. Čagalj se okuplja pred noć u čoporima. Odvažio sam se pa sam se i na brdo popeo da bacim pogled na drugu stranu, jasno po danu. Nigdje nema umilnih životinjica.
Došlo je vrijeme povratka. Moram Vjeranu pokazati Dubrovnik. U Kobašu sjedamo u auto. Konačno! Prkačini su nas pozvali. Spavamo kod njih na padinama Srđa, odmah ispod magistrale. Dolje je Grad. Vidjet ću ga opet. Prošetat ću Stradunom. Pojesti sladoled. Ljudi moji, sladoled, kako to godi. Nedaleko Orlanda sjedimo. Pišemo razglednice. To je ono: Pozdravlja vas iz Dubrovnika…
Sjedamo u auto i vreli asfalt vraća nas u prljavu stvarnost. U delti lubenica i mandarina više nego raslinja na Pržini. Uživamo u vodi crveni od lubenica i zaboravljamo, ma ne, odlažemo dojmove za neke druge dane. Evo, i Makarska i gužva. Ipak ćemo do Splita i trajektne luke. Na Braču je najljepše. Milna, Uvala Vlaška, terasa, vode koliko hoćeš, spize kakvu hoćeš i ljudi, ljudi i cvrčci. Beštija niotkuda. Tovari su na pristojnoj udaljenosti.
Ta džungla izgorjela je u požarima što su harali Pelješcem. Sada je to prava Pržina. No, ne da se priroda. Opet će ona, ali ja ne ću. Ne smijem dva puta reći.
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (3) * ispiši * #
