svaka sličnost je slučajna....
četvrtak, 03.01.2008.
I sada u miru istražnog zatvora, razmišljam o riječima rahmetli babe Atifa.....
Uh, dugo me nije bilo.... Prvo sam uselila u moju kamenu kućicu, pa vraćala Medu u život nakon saobraćajke, pa je krenulo ludilo na poslu... i .... last, but not the least.... sranje do neba.... duga, preduga priča... kao , nešto , rastali se... rastaju se... tamo se i tako nikad ništa ne zna točno... primila par poruka i nekoliko poziva s njegove strane... uspjela ostat dovoljno prisebna da ne bude ničeg... ma šta serem , da se pojavio na početku ponovne komunikacije....
Anyway... pošto sam sa Natašom zadnjih par mjeseci postala bliska, opet sam prolazila s njom sve horore užitka zvanog kristian... i plačući s njom radi nje, uzburkala sve moje duboko zakopane emocije, za koje sam mislila da su nestale, da miruju bar....
Omar , njegov frend bio kod mene na kafi... upoznao natašu kod mene.... i odjednom se počeo smatrat vitezom ostavljene djeve... pa me na večeri sa društvom s posla ispljuvao toliko da sam se rasplakala.... na javnom mjestu....
nisam više mogla slušati nju kako daje ruku u vatru za mene... pukla toliko da sam joj drugi dan sve ispričala.... dobro... drugi, treći, peti... u nastavcima.... ostala je cijelo vrijeme tako čudno prisebna, počela zajebanciju na taj račun... a meni je bilo sve gore...
I sad, u miru..... nečeg.... razmišljam da se sve u životu zbilja događa s razlogom... koliko god zvučalo kao frazetina i floskula...
Zamolila me da je ne zovem dok se ona ne sredi da može opet komunicirat sa mnom.... prvo mi je bilo užasno, a onda... možda je ova bomba trebala eksplodirati, i možda je eksplodirala u pravo vrijeme.... vrijeme da ova neverending fucking story napokon završi, u mojoj glavi i u mom životu.....
ali i to je više nebitno...
