nedjelja, 29.04.2007.
come alive
|
In an empty room without any doors
All is painted black And it seems like there’s no way out Wake up from this dream Knowing it’s not true Knowing everything is fake But I can’t lose the pain I feel Even if I know it’s not real I can pray everyday and all night just to hear you say The Words that make my world slows down The words that make me live I can pray everyday and all night just to see smile Smile that makes my life go on Smile that makes my heart and soul come alive uhhhhh come alive Outside this dark room Beyond this stone wall In a place I can see You are sitting there, waiting for me I’m trying to imagine your face in front of me I’m trying to remember the sound of your soulful voice Giving me the strength that I need russ allen & jorn lande |
subota, 28.04.2007.
ask you anyway
|
When you eyes are growing cold
And your smile is far away All your dreams are feeling low No more words left in to say But I wish that you’d stay Maybe I will ask you anyway It’s hard to remember A life without a lie A life made up of honesty It’s hard to recall new a day without pain A day just filled with pleasure When all the beauty disappears And all that has left are my fears Now gather the last of my strength When you eyes are growing cold And your smile is far away All your dreams are feeling low No more words left in to say But I wish for you to stay Maybe I will ask you anyway I can’t believe you I can’t trust your words There’s no way you can speak the truth Just turn your back now Just turn and walk away Don’t even look into my eyes When all the beauty disappears And all that has left are my fears Now gather the last of my strength jorn lande & russel allen |
četvrtak, 26.04.2007.
snijeg
|
Bijele pahulje
Kao sitni leptiri Zemlju skrivaju Krešimir Mićanović – Dvadeset četiri i jedna sekunda Bila je smeđih, neobičnih očiju, nije promatrala kao ja, izdizanje obrve, zaustavljanje kotača, let lopte, na filmskom platnu. Umjesto njih gledala je pravilno poredane fotografije. Slične i različite. U njezinim zjenicama ni jedan dio projiciranih događanja nije bio jedinstven. Nikada pokreti nisu bili skladni. Jedino, slični i zasebni. Uvjeravala me u nedogledanost mojih očiju. Crtala je jabučicu, svjetlosni snop koji se odbija, izlazi iz leće, jer... Vukla me iz reda pred kinom, od stolice ispred tv. Mene je i dalje zarobljavala cjelina, kretnja, logična veza. Vjerovao sam svojim očima. Ona je palila moje kino-ulaznice, na ekranu crtala Sunčev sustav. Bila je smeđih, neobičnih, neumornih očiju. Zatekao sam je kako nestrpljivim prstima okreće dva odvojena konca u suprotnim smjerovima. Između njih bio je papir. na jednoj strani nacrtana nepravilna polovica jabuke. Nasuprot njoj, druga polovica, veća. htjela je vidjeti kao ja, jednu jabuku u jednom trenutku, sekundi. Grizla je svoje jagodice, tražila njima svoje savršene oči. Isprekidano je puhala u odvojenost jabuke. Sagnuo sam se do nje i puhao u papir. Rekao sam nešto o oku i dvjema slikama u jednoj sekundi. prevario sam je. Zrak sam zaustavljao ispred svojih usana. A njena daha, smeđih očiju, nije bilo. Zbog ljubavi. |
nedjelja, 22.04.2007.
beznaslovna
|
Hodao je nekom čudnom livadom. Nije znao zašto je mislio da je ta livada čudna. Izgledala je potpuno isto kao i sve livade koje je do tada vidio. Imala je zelenu travu, djetelinu, svakakve sitne cvjetove koji su mu izgledali jednako i nije im znao imena. Pokušao je dodirnuti tu travu i osjećao ju je pod prstima isto kao i svu ostalu travu do tada. Sunce ga je obasjavalo po licu, kosi, leđima. Bilo mu je tako lijepo i toplo. Osjećao je sreću. Sreću koja je izvirala iz njega samog. A onda... onda se probudio u hladnoj ćeliji u kojoj je bio sam i u mraku već danima. Iskreno je već zaboravio zašto je tu. Oči su mu se već dobro privikle na mrak, ali mozak i srce još se nisu privikli na samoću. Ponovo je zatvorio oči. Pred licem mu se stvorio njen lik. Njen lik. Duga kosa koja ga je mazila po licu dok su spavali, one oči koje su ga svojom vatrom svaki tren zavodile, crvene usne koje su se stalno smijale, iskreno i sretno. Nije se mogao ničega više sjetiti. Još uvijek nije znao zašto je i kako dospio ovdje gdje je sada, ali ga je u duši boljela pomisao na ono što je tome mogao biti razlog.
Nije jeo već danima. Hrana ga je samo tjerala na povraćanje. Dodirivao se kako bi osjetio koliko se promijenio. Bio je sama kost i koža. Bilo ga je i strah pomisliti što bi bilo kada bi se vidio na svjetlu. Stresao se i pokušao razmišljati o nečemu drugom. Kako se našao ovdje? Što se s njom dogodilo? U mislima je prevrtao sve događaje iz prošlosti kojih se mogao sjetiti. Uskoro je ponovo zaspao. Vidio je sebe. Sebe odvratnog, osušenog i zaraslog u bradu i kosu. Hodao je čudnim morem. More nije bilo od vode, nego je bilo ispunjeno riječima. Nije mogao razaznati riječi jer ih je bilo puno, previše. Slova su bila nabacana jedno na drugo, u različitim bojama i veličinama. Nije mogao spojiti slovo sa slovom. Bio je zbunjen i počelo mu se vrtjeti. Pao je i probudio se opet na onoj livadi. Ona je bila sada s njim. Opet ga je izazivala. Sretan je kreno prema njoj, a onda se sledio. Pokraj njega je protrčao neki drugi muškarac. Potrčao je u njezin zagrljaj, a on je ostao sam gledajući ih. U ruci je držao veliki nož. Nož je bio krvav, a krv se slijevala niz njegovu ruku. Nebo je postalo crno i sijevalo je, a žena i muškarac su ležali u dubokoj travi, mokri i nepomični. Počeo je trčati što dalje od njih. Nožem je rezao zidove od papira koji su se nekako nalazili ispred njega, a na papiru bi ostajale crvene, krvave mrlje. Trčao je i ponovo se našao na onom čudnom moru. Sada je polako razabirao riječi koje su ga salijetale sa svih strana. Volim te, bit ćeš moj zauvijek, dolazim kasno, ne mogu sada, možda drugi put, moram na posao, volim te, volim te, VOLIM TE, zauvijek. Sve su to bile laži koje su si rekli. Nalazio se u moru laži koje ga je izludjelo. Ono je krivo. To prokleto more laži je krivo za sve što je učinio. Nije htio! Znao je, bio je siguran da nije htio. Pokušao je pobjeći, ali više nije mogao hodati po toj vodi. Počeo je tonuti, riječi su se pretvarale u ljute zmije, u slanu vodu i vjetrove koji su ga poklapali sa svih strana. Više se nije mogao boriti. Počeo je otupljivati i nije se mogao više micati. Probudio se u vrućici. Njezin je lik ponovo lebdio pred njegovim očima. Još mu je uvijek govorio onu laž kojoj je toliko vjerovao. Volim te. |
srijeda, 11.04.2007.
Demons & Wizards - Love's Tragedy Asunder
 Here in the shadows There's no wishing well May the blessed one forgive me Like so many times before There's no saviour at the door But it won't matter anymore Touch me now While we reach the end I wonder where you are right now Right now Oh my dear She still has sunshine in her weary eyes A bed of roses to testify my love A promise made now I will make it right There is no power on earth To tear us apart Love's tragedy asunder I'll set your spirit free Love's tragedy asunder Do I believe? Deep in the shadows There's no release I believe Deep in the shadows You won't find peace I believe We're living a dream But it's over now I'll take your hand Our time is soon to come On broken wings I tried to fly I'm sorry I couldn't get it right All praise and glory to All praise and glory to love I've buried sunlight when I shut her eyes Dead leaves to dust No season's bloom A glimpse of heaven has shown An angel bright Tenfold the price on crack of doom Love tragedy asunder What it means for me Love's tragedy asunder Will I be free? Love's tragedy asunder Will I be free? Love's tragedy asunder Caught in misery Love's tragedy asunder Do I believe? Love's tragedy asunder Still I believe |
ponedjeljak, 09.04.2007.
|
nemam inspiracije ... svo ono danas videno cvijece, rijeka, ljudi, vjetar, sletanje pataka na dravu... ne... kao da se nije dogodilo... zasto?!
  dream theater . silent man A question well served, 'Is silence like a fever?' 'A voice never heard?' 'Or a message with no receiver?' Pray they won't ask Behind the stained glass There's always one more mask Has man been a victim of his woman, of his father? if he elects not to bother, will he suffocate their faith? Desperate to fall Behind the Great Wall That separates us all When there is reason Tonight I'm Awake when there's no answer Arrive the Silent Man If there is balance tonight He's Awake If they have to suffer There lies the Silent Man Sin without deceivers A God with no believers I could sail by on the Winds of Silence And maybe they won't notice But this time I think It'd be better if I swim When there is reason Tonight I'm Awake When there's no answer Arrive the Silent Man If there is balance Tonight he's Awake But if they have to suffer There lies the Silent Man |
nedjelja, 08.04.2007.
zašto
|
crnu je boju mraka i noći
ublažila teška kiša svjetla u daljini nisu se više nazirala noć je, ne trebaju nam svjetla ipak, jedna je ulična svjetiljka nedaleko još uvijek u inat tinjala nije se dala ugasiti, stari je samotnjak već davno od nje odustao limeni poklopčić nije bio dovoljno jak nije bio dovoljno zatvoren da joj ugasi pogled bio je kao tvoj, jednom uvijek upaljen vječnom vatrom nisi bio ulična svjetiljka nažalost, možda ugasio si se zašto? ne znam! gdje je nestao tvoj pogled? zašto je nestao iz mog života? zašto je nestao iz tvog? fali mi vatra, da me gori i pali da sve svaki dan bude novo kao feniks, žar-ptica život u vatri, život iz pepela  |
subota, 07.04.2007.
crno jezero
 daleko. tamnozelena dolina. visoka trava, samo u malom kvadratu pokosena. poljsko cvijece. u blizini zvuk vode. jezero. tamnozeleno, hladno, duboko, opasno. jezero. u sredistu pokosenog kvadrata mala drvena kucica. samo njihova, davno zaboravljena. vjetar je puhao, jak, sjeverac, mrzli. sas u plicaku jezera tresao se opravdavajuci onu staru, treses se kao prut na vjetru. vjetar je posjetio i malu drvenu kolibu. nakon njegovog posjeta daske su se smrzle, civljele su kao pobjedeni vuk podvijena repa. krov, stari, rupicasti, popustao je pred naletima vjetra i slabe kisice jezerske vode, a samotan, hladan krevet upijao je svaku i najmanju kap. znao je da vise nitko na njemu nece odmoriti pognuto tijelo i umorne noge. kroz los pod prodirale su zelene travke trazeci utociste od vjetra i kise i prejakog sunca, a nisu mogle ni zamisliti da ta kuca vise nikome ne moze pruziti utociste i sigurnost. bili su tu davno. muskarac i zena. bjezali su. trazili utociste, daleko, sigurno, nepoznato. nasli su ga. samo za kratko. i tada je puhao vjetar. hladnoca im je odogvarala, a mrak koji ih je docekivao svaki dan sve ranije bio im je glavni saveznik. zvijezde i mjesec su ih voljeli. pazili su na njih i oglusavali se na zapovijedi glavnog Zapovjednika. pala je noc. srebrni je hodocasnik svojim sjajem zapljusnuo pjeskove nebeske obale i podijelio svoje svjetlo s malim kupacicama. svi su se smijali. smijali su se i oni. ne iskreno. bilo ih je strah. srebrno ih je svjetlo otkrivalo, a sustaji trave na vjetru i zvukovi vode tamnog jezera oglusili na korake od kojih su bjezali. nisu to ocekivali. sarke na vratima zaskripale su, pretposljednji put. nisu znali sto se dogodilo. nisu se ni pomakli. bljesak. gusta, crvena tekucina pocela je padati na drveni pod. nepoznati se uljez rijesio dokaza. mrtva tijela odvukao je polako i tesko do tamnog jezera. srebrnog je svjetla nestalo. smijeh zvijezda utihnuo je u trenutku ostavljajuci samo zaglusujucu, strasnu tisinu. krvavi trag oprala je kisa. skripa je prekinula tisinu. posljednji put. mrak |
petak, 06.04.2007.
...
|
jutro je svanulo posebno
nikada vise nece tako ne, nikada vise zlato i krv koje su zabljesnule s istoka tako ce izgledati zadnji put... sunce ce polako umrijeti voda... hladna, cista, precista zelena, plava, crvena... nikada vise takva pesimizam? ne! zivot i skakut kapljica s veselog izvora polako ce usutjeti i presusiti more ce se uzbuditi i pobuniti posljednji put vjetar ce puhnuti i pomaci travke jos jednom mozda najjace do sad nosit ce zvuk tisine, strasne tisine hocemo li shvatiti? vjerojatno ne! zelena ce uminuti, postat ce zuta, zatim mrtva izgubit ce boju pocet ce boljeti je li bilo potrebno? je li zaista bilo potrebno? pesimizam? ne! realnost... nazalost...  |
utorak, 03.04.2007.
Red Hot Chili Peppers - This Velvet Glove
 Close to my skin I'm falling in Someone who's been Sittin' by the phone I'm left alone In another zone John says to live above hell My will is well No one is waiting For me to fail My will could sail yeah It's such a waste to be wasted In the first place I want to taste the taste of Being face to face with common grace To meditate on the warmest dream And when I walk alone I listen To our secret theme Your solar eyes are like Nothing I have ever seen Somebody close That can see right through I'd take a fall and you know That I'd do anything I will for you Sailin' for the sun 'Cause There is one Knows where I'm from I care for you I really do I really do Come closer now So you can lie Right by my side Sit alone in the sun I wrote a letter to you Getting over myself Your solar eyes are like Nothing I have ever seen Somebody close That can see right through I'd take a fall and you know That I'd do anything I will for you Your solar eyes are like Nothing I have ever seen Somebody close That was made for you I'd take a fall and you know That I'd do anything I will for you Close to my skin Someone who's been I'm a falling in Disasters are Just another star Falling in my yard John says to live above hell My will is well Long to be with Someone to tell I love your smell |
ponedjeljak, 02.04.2007.
sto godina samoce
|
I tako sam procitala sto godina samoce, drugi put, prvi put dozivljeno, stvarno dozivljeno, nakon dva puta procitane marquezove biografije i nakon nekih drugih djela njegovih procitanih i nakon procitanog govora za nobelovu nagradu ... prvi put dozivljeno... i tako kaze on ovo na kraju navedenog romana: „jer bijaše predviđeno da će grad ogledala (ili utvara) vjetar sravniti sa zemljom i odagnati ga iz ljudskog pamćenja onog časa kad Aureliano Babilonia dovrši odgonetavanje pergamena, i da je sve što je u njima zapisano neponovljivo oduvijek i zauvijek, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nije po drugi put imalo izgleda na zemlji.“ dakle, pleme osudeno na sto godina samoce zbog nedostatka ljubavi... pitam se ... jesmo li mi generacija osudena na sto godina samoce tj. na vise od sto godina samoce? nedostatak ljubavi? neceg drugog? ne znam, znam da je marquez svoj govor na primanju nobelove nagrade zavrsio prilicno optimisticno, ali ja nekako taj optimizam ne mogu pronaci. gledam generacije iza sebe i ne vidim nista bolje, ljudi, tj. djeca, se zabavljaju na takve grozne nacine, ne znaju vise sto je paznja, ljubav, a bojim se da i ja polako gubim znanje o ljubavi sto me iskreno i preiskreno i previse plasi.... nadam se da necemo zapasti u pleme osudeno na sto godina samoce i uskoro kao takvi docekati kraj covjecanstva...
|
Branko Copic
|
ovo je nesto sto sam morala staviti ... ne znam zasto ... mislim znam... ali nije bitno tolko ...
 Dragi moj Zijo, Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noc i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Pisem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne ceka slicam kraj u ovome svijetu po kome jos putuje kuga s kosom. .... Tih istih godina, ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice? ... Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima.....Prije nego me odvedu zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima.Njeno du mi sjeme posijali u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se. .... Eto, o tome bih, Zijo, da sapucem i pisem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da nista nisam izmislio i da se u ovome poslu ne moze izmisljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na zalost,ni one druge nisam izmastao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pricam. Osjecam samo kako se umnozavaju i rote u ovome stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jos malo, cini se, pa ce zakucati na vrata. Neka, Zijo... Svak se brani svojim oruzjem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sjeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone. Zbogom, dragi moj. Mozda je nekom smijesna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku. Jah, sta ces... Branko Copic |
nedjelja, 01.04.2007.
Za A.
|
Danas?
Prošli su dani Možda pokoji mjesec Ne znam poznaješ li me još Ne znam poznajem li te ja Ne znam znaš li Nedostaješ mi Ne znam osjećaš li to Bole me bolovi koje sam ti nanijela Rane i ožiljke na tebi i meni Bole me Krv i suze izronjene Koje su tlo i obraze natapale Bole me Ne znam znaš li Nedostaješ mi Gledam te, razgovaramo Nadam se Konačno si isti kao prije Ne znam znači li to što Znaš li da te volim? A sutra? Što može promijeniti ono što sam napravila Ne želim tražiti krivca Ne sada, ne više Tko je kriv, tko nije Zar je bitno? Zar je presudno? Nedostaješ mi, mislim, osjećaš li to? Ne obećajem ništa Ne mogu Više ništa neće biti isto Znam Znam da znaš i ti Ne znam koji će cvjetovi cvjetati kada se to dogodi Što? Ne znam. Umorna sam! Ne traži me više! Našla sam te! Molim te, nađi me! Opet! |
