six degrees

ponedjeljak, 02.04.2007.

sto godina samoce

I tako sam procitala sto godina samoce, drugi put, prvi put dozivljeno, stvarno dozivljeno, nakon dva puta procitane marquezove biografije i nakon nekih drugih djela njegovih procitanih i nakon procitanog govora za nobelovu nagradu ... prvi put dozivljeno... i tako kaze on ovo na kraju navedenog romana: „jer bijaše predviđeno da će grad ogledala (ili utvara) vjetar sravniti sa zemljom i odagnati ga iz ljudskog pamćenja onog časa kad Aureliano Babilonia dovrši odgonetavanje pergamena, i da je sve što je u njima zapisano neponovljivo oduvijek i zauvijek, jer pleme osuđeno na sto godina samoće nije po drugi put imalo izgleda na zemlji.“ dakle, pleme osudeno na sto godina samoce zbog nedostatka ljubavi... pitam se ... jesmo li mi generacija osudena na sto godina samoce tj. na vise od sto godina samoce? nedostatak ljubavi? neceg drugog? ne znam, znam da je marquez svoj govor na primanju nobelove nagrade zavrsio prilicno optimisticno, ali ja nekako taj optimizam ne mogu pronaci. gledam generacije iza sebe i ne vidim nista bolje, ljudi, tj. djeca, se zabavljaju na takve grozne nacine, ne znaju vise sto je paznja, ljubav, a bojim se da i ja polako gubim znanje o ljubavi sto me iskreno i preiskreno i previse plasi.... nadam se da necemo zapasti u pleme osudeno na sto godina samoce i uskoro kao takvi docekati kraj covjecanstva...
- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.