Vjesticji brlog

Alles gut :)
Baš je sve super. Uživanje na maksimalnom nivou, uopće ne dopuštam lošim i crnim mislima da dođu do mene. ^^
Pozitiva je stvarno najbolja stvar. Nije mi nikada bilo jasno zašto se ljudi samo fokusiraju na negativno. Stalno se čuje ne želim bit sam, ne želim bolest, ne želim bit siromašan. E sada moja teorija je da ta neka viša svjest čuje samo sam, sam, sam, bolest, bolest, bolest, siromašan, siromašan, siromašan... Zašto se ne bi orijentirali na pozitivno. :)
Recimo želim se zaljubiti, želim bit zdrav, želim voljeti. I na taj način se ponašat prema ljudima, maknut sivi oblak iznad glave i loše misli iz glave :)
Ne košta ništa a djeluje i uživajte u svakom trenutku maksimalno i u onom lošem, pobjedite sve loše i samo pozitiva :)

Opet grozan dan, glavobolja po već tko zna koji put zadnjih par dana, živcira me to jako... A kako sam ja jedna od osoba koje kuju teorije zavjera, ne pijem tablete jer one samo malo zavaravaju centar za bol u mozgu, ali problem je i dalje tu. Ali nije mi jasan problem... Jedino vrijeme kada me glava ne boli je kada sam s njim, to je nešto presuper i stvarno sam onda puna energije. Zaljubljenost, predivna stvar koju mnogi ne žele doživjeti, ne žele otvoriti svoje srce prema bilo kome (prema samo jednoj osobi ili prema svim ljudima oko sebe). I koja je svrha skrivanja emocija? Apsolutno nikakva. Na kraju vi ne osjetite neke prekrasne stvari, a i ljudi oko vas ne dožive nešto što je bilo namjenjeno da se dogodi. Treba živjeti opušteno, pustiti da vas nešto vodi i samo se opustiti. Pokušati se ne obazirati na tuđe živote, šta nas briga to komentiranje. Ne obazirati se na tuđe tračeve, to apsolutno nikome ne koristi, a ni ne šteti jer takve osobe za čas nađu drugu žrtvu. Najgora stvar koju možete napraviti neprijatelju je oprostiti mu. :)
Ma svi problemi prođu, depresija je samo prolazno stanje koje nas izjeda i tjera da plivamo u hladnoj vodi po mraku, ljubav je kao sunce koje nas ugrije nakon što se izvučemo iz te vode. Nitko neće potonuti :)
Sve je presavršeno :)

Polagano postajemo robovi tehnike, novca, materijalnog. Ne polagano nego već jesmo, nema više prave ljepote u ničemu. Nema više live komunikacije sve se svelo na e-mail, msn, facebook. A gdje je ona prekrasna stvar zvana razgovor u živo? Gdje je ona izmjena energije, osjećaj ushićenja i sreće kada s nekim pričate puno vremena, a osjećate se kao da je prošlo par minuta? Gdje je onaj osjećaj kada vidite nekog i zagrlite ga? Da li smo to svi jednostavno zaboravili više kako se radi? Da li smo izgubili pojam za ljepotu. Za prekrasno zelenilo trave i drveća, plavog neba, za to kako su osobe oko nas ustvari sve lijepe i da bez veze dajemo ljudima pogrdne nazive. Svatko je od nas savršenstvo, jedan unikat. I šta nas boli briga tko je šta obukao, kakvu frizuru ima kakvog dečka/curu. Da li se to samo javlja naš ego koji ne želi priznati da ima boljih od nas samih? Ma bzvz, živim s njim već skoro 20 godina, ali odlučila sam ga pokušat ubit, nije lagano, ali nije niti teško, samo je potrebna volja :)

I idući put kada vidite nekoga koga niste stvarno dugo, slobodno ga zagrlite, pokažite emocije, oprostite nekome za sitnice, život je prekratak da bi ga se potrošilo na gluposti i svađe. Moramo misliti pozitivno, jer svijet je onakav kakvim ga mi zamislimo, valja probati, ništa ne košta, kod mene je upalilo :)