Vjesticji brlog

Polagano postajemo robovi tehnike, novca, materijalnog. Ne polagano nego već jesmo, nema više prave ljepote u ničemu. Nema više live komunikacije sve se svelo na e-mail, msn, facebook. A gdje je ona prekrasna stvar zvana razgovor u živo? Gdje je ona izmjena energije, osjećaj ushićenja i sreće kada s nekim pričate puno vremena, a osjećate se kao da je prošlo par minuta? Gdje je onaj osjećaj kada vidite nekog i zagrlite ga? Da li smo to svi jednostavno zaboravili više kako se radi? Da li smo izgubili pojam za ljepotu. Za prekrasno zelenilo trave i drveća, plavog neba, za to kako su osobe oko nas ustvari sve lijepe i da bez veze dajemo ljudima pogrdne nazive. Svatko je od nas savršenstvo, jedan unikat. I šta nas boli briga tko je šta obukao, kakvu frizuru ima kakvog dečka/curu. Da li se to samo javlja naš ego koji ne želi priznati da ima boljih od nas samih? Ma bzvz, živim s njim već skoro 20 godina, ali odlučila sam ga pokušat ubit, nije lagano, ali nije niti teško, samo je potrebna volja :)

I idući put kada vidite nekoga koga niste stvarno dugo, slobodno ga zagrlite, pokažite emocije, oprostite nekome za sitnice, život je prekratak da bi ga se potrošilo na gluposti i svađe. Moramo misliti pozitivno, jer svijet je onakav kakvim ga mi zamislimo, valja probati, ništa ne košta, kod mene je upalilo :)