|
Sve je divno i krasno, svi se volimo i obozavamo. Yeah right...
Baš sam o tome razmišljala jučer i opet sam razočarana (kao da je to nešto novo :) ). Ne volim ljude, jednostavno ih ne volim! Nije sad da ja nekome želim napakostiti, nego se ne osjećam ugodno u nekom većom društvu. Kada na primjer uđem u pretrpani kafić, osjećam se tjeskobno i klaustorfobično. Jendostavno želim izaći van, maknuti se od mirisa koji mi nagrizaju nos, od svih maski i boja kojima su neki premazani.
I sad ajmo uzeti da sjedim s nekim na kavi. Društvance od nekih ajmo reći 8 ljudi. I sad tu već dolazi do neke vrste podjele na manje dvije, tri čak i četiri grupice. Znači mi "bliski" prijatelji se međusobno djelimo i spremni smo izolirati nekoga koga smatramo "manjima" od sebe jer naravno naši interesi i želje su iznad njihovih i mi smo uvijek u pravu. I tu dolazi do nekih šefova grupe koji određuju kuda će se ići i naravno koje se uvijek mora slušat jer su oni u pravu, nema veze ako nikoga ne zanima koliko su koštale cipele koje nosi ili kako se zove osoba s kojom su zadnjom ljubovali. Naravno bilo kakva upadica završava njihovim prijekornim pogledom na druge "male" koji se usuđuju prekinuti njihov monolog koji apsolutno nikoga ne zanima. Ali daaaaaaaaaa, zanima jednu osobu koji će burnim pljeskom popratit njihove podvige i svaki puta se ko hijena zahihotati kada "gazda" kaže nešto što očekuje da bude smješno i spremno se složiti sa svakom riječi. Daj molim te. Jadno.
E to ne volim nikako... Ne može nikome apsolutno sve biti dobro, ako ti se nešto ne sviđa reci, jer ako se tvoje osobno mišljenje ne sviđa nekome onda se zapitaj kakav ti je to prijatelj...
Ovo je samo moje mišljenje i svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna 
|
