nedjelja, 05.07.2009.

All I wanted to do...Was fall apart.

Ruža. Krvavo crvena. U mojoj gotovo prozirnoj ruci. Pogledala sam kroz prozor, sve je bilo bijelo, staze, krošnje, put.........Bilo me strah da sam halucinirala. Bjelina, okruživala me čista bjelina, tako nevina, a ja sam bila grešna. Grešna, držeći ružu umivenu tvojom krvlju. Izašla sam van. Gola. Sama. Tražila sam jezero. Još uvijek sam držala ružu, prečvrsto, bojala sam se da ju ne izgubim, jer je ona bila jedino što mi je bilo ostalo od tebe...A nisam znala gdje si bio. Nisam znala da li si bio...živ. Ruka mi je počela krvariti zbog ružinog trnja. Kao što mi je srce krvarilo zbog tebe. Bili ste isti. Očito je da si mi ti bio darovao tu ružu. Izgubila sam se...Sve je bilo bijelo i nisam uviđala razliku. Išla sam ravno, pa desno, no nigdje nisam mogla vidjeti put. I on je bio bijel. Skriven. Osjećala sam se kao da sam bila zarobljena u noćnoj mori. U bezbojnom bijelom svijetu u kojemu je jedini smisao predstavljala ruža. RUŽA! Nije više bila u mojoj krvavoj ruci. Ruža....kako je nestala? Strahovala sam da je to značilo da si i ti nestao...Da si....preminuo. Zakoračila sam još jednom i pala. Jezero. Bila sam pala u jezero. Ali nisam mogla plivati. Izgubila sam snagu u tijelu. Bez ruže sam bila bespomoćna. Bez tebe nije bilo svrhe živjeti. Sklopila sam oči tonući...Kao da nije bilo dna.....Bjelina ga je skrivala kao i sve ostalo. Bez tebe svaki trenutak bio je put do pakla. Bez ruže. Bez tebe. Bez ruže. Otvorila sam oči jer nisam shvaćala kako sam još uvijek bila živa. Bjelina. Svugdje bjelina. Pogledala sam ruku. Ruža. Ali tebe nije bilo blizu. Ali sam znala da živiš. Iako bez mene. Svejedno si htio da i ja živim. A ruža je bila suviša lijepa da bi uvenula. Čuvat ću ju dok ne dođeš da zajedno živimo.

- 22:56 - A contradiction? (37) - ^^