nedjelja, 05.07.2009.

All I wanted to do...Was fall apart.

Ruža. Krvavo crvena. U mojoj gotovo prozirnoj ruci. Pogledala sam kroz prozor, sve je bilo bijelo, staze, krošnje, put.........Bilo me strah da sam halucinirala. Bjelina, okruživala me čista bjelina, tako nevina, a ja sam bila grešna. Grešna, držeći ružu umivenu tvojom krvlju. Izašla sam van. Gola. Sama. Tražila sam jezero. Još uvijek sam držala ružu, prečvrsto, bojala sam se da ju ne izgubim, jer je ona bila jedino što mi je bilo ostalo od tebe...A nisam znala gdje si bio. Nisam znala da li si bio...živ. Ruka mi je počela krvariti zbog ružinog trnja. Kao što mi je srce krvarilo zbog tebe. Bili ste isti. Očito je da si mi ti bio darovao tu ružu. Izgubila sam se...Sve je bilo bijelo i nisam uviđala razliku. Išla sam ravno, pa desno, no nigdje nisam mogla vidjeti put. I on je bio bijel. Skriven. Osjećala sam se kao da sam bila zarobljena u noćnoj mori. U bezbojnom bijelom svijetu u kojemu je jedini smisao predstavljala ruža. RUŽA! Nije više bila u mojoj krvavoj ruci. Ruža....kako je nestala? Strahovala sam da je to značilo da si i ti nestao...Da si....preminuo. Zakoračila sam još jednom i pala. Jezero. Bila sam pala u jezero. Ali nisam mogla plivati. Izgubila sam snagu u tijelu. Bez ruže sam bila bespomoćna. Bez tebe nije bilo svrhe živjeti. Sklopila sam oči tonući...Kao da nije bilo dna.....Bjelina ga je skrivala kao i sve ostalo. Bez tebe svaki trenutak bio je put do pakla. Bez ruže. Bez tebe. Bez ruže. Otvorila sam oči jer nisam shvaćala kako sam još uvijek bila živa. Bjelina. Svugdje bjelina. Pogledala sam ruku. Ruža. Ali tebe nije bilo blizu. Ali sam znala da živiš. Iako bez mene. Svejedno si htio da i ja živim. A ruža je bila suviša lijepa da bi uvenula. Čuvat ću ju dok ne dođeš da zajedno živimo.

- 22:56 - A contradiction? (37) - ^^

srijeda, 01.07.2009.

I'm so happy I once knew you.

Opet sam pogledala onu staru fotografiju. Mi smo bili svijet. Sad smo samo krhotine prošlosti. Pola mene je ostalo na onoj fotografiji, u tvom zagrljaju, nasmiješena. A druga polovica se pretvara da je sretnija s njim. Kad te se sjetim onakvog ovo što je sad nestane. Kao što je nestao moj osmijeh sa one fotografije. Bez tebe ja nisam ja. Zašto si otišao ostavivši me da se gušim u krvavim suzama? Zar si želio da umrem? Zar si želio....umrijeti? Pitao me jesam li dobro. Kao svaka fino odgojena mlada dama sa vrha društvene ljestvice odgovorila sam mu: "Vrlo dobro, hvala na pitanju." Želio je da mu odgovorim kao djevojka sa one fotografije. Ispunila sam mu želju. "Živim protiv svoje volje. Tu unutra sam već odavno samo leš." Gledao me bez izraza lica. Nasmiješila sam se ljupko, jer su ostali ljudi gledali. Naklonila se naočitom mladiću, ne onom dječaku razbarušene kose, koji je živio za anarhiju ,zabilježenom na fotografiji skrivenoj duboko u mojemu pamćenju, i otišla u zagrljaj čovjeku za kojega sam trebala poć'. Čovjeku kojega nisam voljela. Tjedan dana kasnije. Te nedjelje održavao se sprovod. U grobu je ležao onaj naočit mladić. Popio je otrov, govorili su. "Bio je tako mlad.", žalili su. A ja sam jedina znala. Onaj dječak je umro onog dana kada su ga odveli od njegove drage. Zatvorila sam oči i zadnji put pogledala staru fotografiju. Kriomice sam se osmjehnula, da nitko ne vidi. Ja sam ga oplakivala godinama. Duša je uvijek bila smrtnija od tijela.

- 00:52 - A contradiction? (31) - ^^