Opet sam pogledala onu staru fotografiju. Mi smo bili svijet. Sad smo samo krhotine prošlosti.
Pola mene je ostalo na onoj fotografiji, u tvom zagrljaju, nasmiješena. A druga polovica se pretvara da je sretnija s njim.
Kad te se sjetim onakvog ovo što je sad nestane. Kao što je nestao moj osmijeh sa one fotografije.
Bez tebe ja nisam ja.
Zašto si otišao ostavivši me da se gušim u krvavim suzama? Zar si želio da umrem? Zar si želio....umrijeti?
Pitao me jesam li dobro. Kao svaka fino odgojena mlada dama sa vrha društvene ljestvice odgovorila sam mu: "Vrlo dobro, hvala na pitanju."
Želio je da mu odgovorim kao djevojka sa one fotografije. Ispunila sam mu želju. "Živim protiv svoje volje. Tu unutra sam već odavno samo leš." Gledao me bez izraza lica.
Nasmiješila sam se ljupko, jer su ostali ljudi gledali. Naklonila se naočitom mladiću, ne onom dječaku razbarušene kose, koji je živio za anarhiju ,zabilježenom na fotografiji skrivenoj duboko u mojemu pamćenju, i otišla u zagrljaj čovjeku za kojega sam trebala poć'. Čovjeku kojega nisam voljela.
Tjedan dana kasnije.
Te nedjelje održavao se sprovod. U grobu je ležao onaj naočit mladić. Popio je otrov, govorili su. "Bio je tako mlad.", žalili su. A ja sam jedina znala. Onaj dječak je umro onog dana kada su ga odveli od njegove drage. Zatvorila sam oči i zadnji put pogledala staru fotografiju. Kriomice sam se osmjehnula, da nitko ne vidi. Ja sam ga oplakivala godinama. Duša je uvijek bila smrtnija od tijela.
|