petak, 16.05.2008.
...premoren...sjebala me povratna karta...
...na poslu sam od 9 ujutro i tek sad sam završio.
suho mi je grlo od cigareta i kave...zaboravio sam jesti cijeli dan. sad mi je kasno da nešto pojedem...samo neću moći spavati.
ne ide mi se doma. nitko me ne čeka tamo.
prazan sam. mrzim ovo stanje u kojem sam - izvana sam smiren i fino raspoložen, funkcioniram savršeno dok se ne zatvorim u četiri zida.
blenem u telku do 2 ujutro, onda je ugasim, ugasim sebe. kad ne ide drukčije, uzmem šarene pilule za lilule i probudim se ujutro u 6 kao robot. skuham kavu, obučem se.
odem na posao.
navučem masku za kolege, smijem se, zajebavam...
red rad disiplina.
sitna podjebavanja, pijenje kave, surfanje po netu, tereni, pravljenje vijesti. miksanje tonskih priloga, vođenje programa, slaganje programa za noć i onda me sjebe neka sitnica.
danas sam kopao po torbi i našao povratnu kartu.
danas ističe.
pola karte sam iskoristio za prvi maj, kad sam otišao kod (sad već bivše) djevojke. ustvari sam išao kod malene na roćkas.
nazad sam došao autostopom.
nisam se čuo sa njom od tada. moram otići po stvari a samo odgađam.
najviše me sjebalo to što sam gledao u kartu i nisam osjećao apsolutno ništa. led. mrtvilo.
žao mi je malene. nadam se da neće biti u stanu kad dođem po stvari. lako za mene i curu, odrasli smo ljudi, ne ide nam i gotovo. kako ću njoj objasniti da više neću dolaziti?
ajebote...
kakav trip.
radim sutra od 8 do 7 navečer...dobro je..neću razmišljati.
u nedjelju na basket. ne radim
dobro je imati plan.
(cijela budućnost, nas troje, sve će mi stati u jednu putnu torbu)
(moram baciti povratnu kartu. tako sam pobacao punu kutiju slika, pisama, adresa, razglednica, cd - a)
(netko me je zvao na kavu. sad maloprije. moram pogledati u popisu poziva tko je. i nazvati ga. ili nju.)
...umoran sam...
(upravo sam naletio na spot koji nisam vidio od osnovne škole...)
...night and day...
....umoran sam...
(kako ću reći malenoj?)
(zaboravit će brzo. djeca su takva)
...kakav loš trip...
