ponedjeljak, 13.08.2007.

MACO, TO TI SE ZOVE DOBAR ULET… ILI NE?!

Nedavno sam s frendom provela veoma zanimljivu konverzaciju. Na obostrano zadovoljstvo. Naime, ja sam jedna od onih koje zaista preziru tipične muške ulete tipa: «Trebala bi spavati otvorenih očiju jer je grijeh da takvo savršenstvo ikada sklopiš.» Ili pak: «Tvoj osmijeh zrači cijelom prostorijom.» A još mi je najdebilnije kad tip dogmiže sa sasvim drugog kraja lokala i upita: «Mala, ćeš ča cugnut?», i pritom namjesti očajnički izraz lica jer ste vi već dvadeseta koja je rekla: «Daj odj***!»

E sad, povratak na mog frenda. Recimo da je čovjek u malenom problemu i mene je pitao za savjet. Radi se o tome da je do sada imao samo 2 veze od po 3 godine. Tako da je čovjek krenuo u haranje na ženski rod sa tipičnih 17 i poharao samo 2 ženske. I to se čak nije morao niti truditi jer su one «poharale» za njim. Naposljetku se uspostavilo da dečko ima 23 godine i minimalno iskustva sa uletima. Kako on kaže, nikada do sada nije niti jednoj jedinoj tipici uletio. I normalno, pita mene, pripadnicu ženskog roda za savjet – koji ulet pali?

Stvar je još gora jer je dečko totalno nabrijan. Ipak se čovjek nakon 6 godina monogamije odlučio za malo raznolikosti. Inače se nadurim kad god od dečka čujem takvu izjavu, ali njega razumijem jer imati 23 godine i 2 jedina iskustva… Malo smiješno zvuči. No dobro, back to the point.

Ulet. Koji bi to ulet bio savršen? To više nije pitanje koje muči samo njega, već je i moju malenkost to malo zaintrigiralo. Jer kad realno sagledamo stvar, 90% ljudi ima jedno te isti ulet koji u biti ne pali zato što je tip originalan, nego zato što je tip sladak. A to onda i nije do uleta nego do fizičkog izgleda. Dobar ulet bi trebao biti onaj ulet s kojim bi i Mr. Bean mogao imati šanse.

Ja sam za sada upoznata samo s jednim i ide otprilike – dečko dođe do cure s čašom leda, pred njom baci led na pod i kaže: «Probili smo led, sada možemo na cugu.» Eto, taj je baš da ti se koljena odsjeku ali opet, kad dva puta čuješ neku stvar, stvar definitivno ne pali. Prema tome, osim tog, više nema dobrih uleta. No, kad sam dotičnom s kim sam i započela ovu raspravu to objasnila, upitao me koji bi ulet kod mene upalio. E pa sad, ovo je pitanje bilo kao da me iz vedra neba tresnuo grom. Samo sam brzopleto odgovorila da me prestane daviti jer ne znam i ne znam koji je dobar ulet a najbolje bi bilo da sluša instinkt! Dakako, nije ga baš to zaustavilo, i dalje je krenuo po svom u nadi da će naći barem neki odgovor.

Dakle, da rezimiramo. Nema savršenog uleta. Ako postoji fizička privlačnost, tip može reći i da je pao s Marsa, a nama će to biti i više nego dovoljno. Glavno da se uspostavila komunikacija. Nekako, gledajući po sebi, ako mi se tip ne sviđa fizički, može se on truditi i truditi, najljepše pjesme mi recitirati, ali neće upaliti. Prema tome – tresla se brda, rodio se miš.

Zaključak svega. Dragi moji dečki, "a la" ovaj moj frend – sredite se, budite simpa i krenite u lov. Neka će sigurno pasti. Bez obzira na originalnost uleta. Jest da bi bilo bolje kada bi imali i spiku, ali eto, ne možemo imati sve… ;)

subota, 04.08.2007.

LJETNE ROMANSE…

Navikla sam već svako ljeto slušati razno razne pričice s ljetovanja o Njemcima, Talijanima… Hrvatima? Nešto traje dugo, nešto traje kratko… Ali kako god okrenemo, rastanak je uvijek bolan. Bilo kako bilo, ljetne ljubavi se događaju. Često. Veoma često. I neka slobodno digne ruku osoba koja iz sve te priče nije niti jednom izašla pognute glave i slomljena srca.

Naime, što se događa? Ljudi smo, pa prema tome, zaljubljive smo prirode. I još ako sve to dodatno začini ljeto, more, opuštenost, alkohol… Dobijemo pravu energetsku bombu koja nas samo vuče naprijed. Željni smo svega. Svega novoga. Pa prema tome, nerijetko se nađemo u klubu, lagano pod «gasom», ludo se provodimo. I onda ugledamo – njega. Za šankom. S ekipom. Za divno čudo, on i nas primijeti. Flert je započeo. Ukratko, to je samo jedan od početaka već navedenog naslova.

E sad. Budući da i mene trese ta «ljetno – ljubavna» groznica, dala sam si malo truda i raspitivala se okolo. I došla sam do zaključka da niti jedna jedina avantura nije potrajala. Niti jedna. Nešto je čak i naslućivalo na dobru stvar jer su ljudi bili ih Hrvatske (premda različiti krajevi Hrvatske, ali bar su tu, «domaći» ljudi), ali svejedno nije bilo budućnosti. A uz svo to «ne funkcioniranje», tu je još i patnja. Jer, prikupljajući priče, svi su patili nekih godinu dana nakon svega. Neki još uvijek pomalo pate, a u čvrstim su vezama.

I sad se ja pitam? Koja je razlika između nekog slatkog tipa koji nas je zaveo u roku od tjedan dana, i dečka s kojim smo možda hodali dva – tri mjeseca. Za ovim prvim patimo, a za ovog drugog nas sad već boli briga. Nakon dugotrajnog mozganja – došla sam do odgovora. Naime, kad se s nekim «spetljamo», normalno je da prikazujemo samo najbolje od sebe. Nema svađi jer nema ni vremena za to. Nema ni ljubomornih ispada. Ali zato ima puno nježnosti i slatkorječivosti na koje padnemo dok kažemo keks. Na kraju taj netko ode, a mi, uvjereni da smo sreli svog princa na bijelom konju, patimo i patimo, lijemo suze koje nikako da presuše… Ali, realno gledajući – istu smo takvu sliku stvorili i na početku one iste veze koja je potrajala dva – tri mjeseca. Naposljetku nam se tip zgadio… Zašto? Jer smo ga malo bolje upoznali. A trenutni problem kod tih ljetnih avanturica je taj što tog nekog, htjeli mi to priznati ili ne, nismo upoznali. Jer ne možeš nekoga upoznati u tjedan dana.

Bilo kako bilo, mogu reći samo da smo si za sve patnje sami krivi. Jer od samog početka znamo u što se upuštamo, i svejedno idemo naprijed, željni nečeg neostvarivog. Možda je to tako jer veliki dio nas i dan danas živi u laganoj iluziji i mašta o nerealnom smislu ičega. I upravo sam zbog toga bježala od «takvog» zaljubljivanja. No, čovjek ne može stalno bježati. Kad-tad život te namjerno prikliješti sa svih strana. I izlaza nema. Preostane ti samo čekati godinu dana i nadati se da će se ta priča nastaviti. Na tom istom mjestu. I što dobijemo? Još tjedan dana bajke i godinu dana patnje. Isplati li se to?

Znam da je nemoguće cijelo ljeto biti sam i zatvoren doma kako bi se izbjegle opasnosti, i znam da je u tom trenutku nemoguće srcu reći da «ohladi malo». Ali zaista bi bilo puno lakše kad bismo se znali zaustaviti i na vrijeme povući crtu. Jer, sada, kad ste razdvojeni, nema budućnosti. I neće je nikada ni biti. Jedino što nam preostaje je živjeti iz dana u dan i čekati da prođe tih 365 dana do ponovnog susreta. Ali nakon drugog rastanka stvari će postati još gore, zar ne?

Ovaj put ne ću pokušati napisati nikakvu «misao» za kraj. Jer je nema. I nitko nam u ovakvim situacijama ne može pokazati pravi put. Možemo čekati samo da dođe netko novi i ponovno zarobi naše srce. Samo što taj netko ne zna da smo već pola sebe dali nekom drugom. Na sasvim drugom kraju svijeta…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.