Navikla sam već svako ljeto slušati razno razne pričice s ljetovanja o Njemcima, Talijanima… Hrvatima? Nešto traje dugo, nešto traje kratko… Ali kako god okrenemo, rastanak je uvijek bolan. Bilo kako bilo, ljetne ljubavi se događaju. Često. Veoma često. I neka slobodno digne ruku osoba koja iz sve te priče nije niti jednom izašla pognute glave i slomljena srca.
Naime, što se događa? Ljudi smo, pa prema tome, zaljubljive smo prirode. I još ako sve to dodatno začini ljeto, more, opuštenost, alkohol… Dobijemo pravu energetsku bombu koja nas samo vuče naprijed. Željni smo svega. Svega novoga. Pa prema tome, nerijetko se nađemo u klubu, lagano pod «gasom», ludo se provodimo. I onda ugledamo – njega. Za šankom. S ekipom. Za divno čudo, on i nas primijeti. Flert je započeo. Ukratko, to je samo jedan od početaka već navedenog naslova.
E sad. Budući da i mene trese ta «ljetno – ljubavna» groznica, dala sam si malo truda i raspitivala se okolo. I došla sam do zaključka da niti jedna jedina avantura nije potrajala. Niti jedna. Nešto je čak i naslućivalo na dobru stvar jer su ljudi bili ih Hrvatske (premda različiti krajevi Hrvatske, ali bar su tu, «domaći» ljudi), ali svejedno nije bilo budućnosti. A uz svo to «ne funkcioniranje», tu je još i patnja. Jer, prikupljajući priče, svi su patili nekih godinu dana nakon svega. Neki još uvijek pomalo pate, a u čvrstim su vezama.
I sad se ja pitam? Koja je razlika između nekog slatkog tipa koji nas je zaveo u roku od tjedan dana, i dečka s kojim smo možda hodali dva – tri mjeseca. Za ovim prvim patimo, a za ovog drugog nas sad već boli briga. Nakon dugotrajnog mozganja – došla sam do odgovora. Naime, kad se s nekim «spetljamo», normalno je da prikazujemo samo najbolje od sebe. Nema svađi jer nema ni vremena za to. Nema ni ljubomornih ispada. Ali zato ima puno nježnosti i slatkorječivosti na koje padnemo dok kažemo keks. Na kraju taj netko ode, a mi, uvjereni da smo sreli svog princa na bijelom konju, patimo i patimo, lijemo suze koje nikako da presuše… Ali, realno gledajući – istu smo takvu sliku stvorili i na početku one iste veze koja je potrajala dva – tri mjeseca. Naposljetku nam se tip zgadio… Zašto? Jer smo ga malo bolje upoznali. A trenutni problem kod tih ljetnih avanturica je taj što tog nekog, htjeli mi to priznati ili ne, nismo upoznali. Jer ne možeš nekoga upoznati u tjedan dana.
Bilo kako bilo, mogu reći samo da smo si za sve patnje sami krivi. Jer od samog početka znamo u što se upuštamo, i svejedno idemo naprijed, željni nečeg neostvarivog. Možda je to tako jer veliki dio nas i dan danas živi u laganoj iluziji i mašta o nerealnom smislu ičega. I upravo sam zbog toga bježala od «takvog» zaljubljivanja. No, čovjek ne može stalno bježati. Kad-tad život te namjerno prikliješti sa svih strana. I izlaza nema. Preostane ti samo čekati godinu dana i nadati se da će se ta priča nastaviti. Na tom istom mjestu. I što dobijemo? Još tjedan dana bajke i godinu dana patnje. Isplati li se to?
Znam da je nemoguće cijelo ljeto biti sam i zatvoren doma kako bi se izbjegle opasnosti, i znam da je u tom trenutku nemoguće srcu reći da «ohladi malo». Ali zaista bi bilo puno lakše kad bismo se znali zaustaviti i na vrijeme povući crtu. Jer, sada, kad ste razdvojeni, nema budućnosti. I neće je nikada ni biti. Jedino što nam preostaje je živjeti iz dana u dan i čekati da prođe tih 365 dana do ponovnog susreta. Ali nakon drugog rastanka stvari će postati još gore, zar ne?
Ovaj put ne ću pokušati napisati nikakvu «misao» za kraj. Jer je nema. I nitko nam u ovakvim situacijama ne može pokazati pravi put. Možemo čekati samo da dođe netko novi i ponovno zarobi naše srce. Samo što taj netko ne zna da smo već pola sebe dali nekom drugom. Na sasvim drugom kraju svijeta…
Post je objavljen 04.08.2007. u 17:35 sati.