ponedjeljak, 26.02.2007.

LJUDSKI JE GRIJEŠITI…

Nedavno mi je bilo postavljeno pitanje žalim li zbog jedne pogreške koju sam napravila. Odmah sam, bez razmišljanja bubnula: «Da!» Jesam li bila iskrena? Hm, pa baš i nisam sigurna. Dobro, možda tada trenutno i jesam žalila, ali sada, nakon nekog isteka vremena, ne pada mi na pamet zbog ičega se kajati.

Nebrojeno sam puta, od razno raznih ljudi, slušala kako se užasno kaju zbog nečega i da bi sve napravili samo da se vrate u prošlost i tu sitnicu izmijene. Na to im uvijek postavim pitanje: «Zašto?» Zašto mijenjati postupke koje čine nas same? Čemu savršenstvo kad znamo da nitko nikada ne će dostići taj nivo. Naprosto trebamo prihvatiti činjenicu da je ljudski griješiti, da zbog nekih svojih ne baš tako bajnih poteza ne moramo sami sebe doživljavati čudovištima u usponu kojima će uskoro suditi ne znam ni sama tko i biti linčovani od strane ne znam ni sama koga.

Na pitanje bih li ja sama htjela promijeniti neke stvari u svom životu, potvrdno sam odgovarala. Sada, na to isto pitanje odgovaram sa čvrstim NE i sa svom svojom pojavom u potpunosti stojim iza te riječi. Da, griješila sam. Mnogo puta. Mnoge sam ljude povrijedila. Ali nisam to radila namjerno, već ne promišljeno. S druge strane, i ja sam puno puta bila povrijeđena. Kajem li se zbog svega? Žalim li što sam mogla reći neke stvari na vrijeme ali sam šutjela? Jesam li ljuta na ljude zbog kojih sam dane i noći provodila u suzama i jedva jedvice pokušavala skupiti hrabrosti da krenem dalje? Odgovor je opet – ne.

Da, bilo bi lijepo da su se neke stvari dogodile na drugačiji način. Da, bilo bi lijepo kad bi svi znali ispravno reagirati na tuđe uvrede ili na ne utemeljeno optuživanje za koje i nismo krivi, ali eto, govori se okolo… Da, bilo bi lijepo kada bi nas život uvijek mazio i pazio. Bilo bi lijepo… No, moramo se suočiti surovošću ovoga svijeta, nemilosrdnošću vlastitoga života, povodljivošću i naivnošću sebe samih.

Ja osobno smatram da je svaka moja pogreška formirala mene kao osobu. A budući da se ne smatram zlom, ne preostaje mi ništa drugo nego zavoljeti te iste propuste na koje i nisam baš najponosnija, ali sva moja prošlost dio je mene, a glupo bi bilo da sami sebe mrzimo. Neke stvari ne možemo mijenjati. Kao npr. dotičnu prošlost. Nju moramo prihvatiti kao nešto što je bilo pa prošlo. Drugog izbora baš i nemamo. Možemo se samo tješiti činjenicom da se u životu nikada ne ponavlja dva puta ista stvar. Prema tome, ta borba s vjetrenjačom je iza nas. Zauvijek. Preostaje nam samo skupljati snagu za nove borbe koje će, htjeli mi to ili ne, ipak doći. Možda će biti opakije, možda ne. No, ne zaboravimo. Ljudi su mali borci i uvijek se nekako iskoprcaju iz problema, zar ne?

Ne znam jeste li vi ostali jedni od onih koji svaki dan neprestano lupaju glavom o zid, ili se samo nasmijete preboljenim nevoljama. Bilo kako bilo, ljudi je previše da bi se počeli generalizirati na ove ili one. A svaki čovjek je kao mali mrav. Čim prenese jedan teret sa svojih leđa, brzo krene po novi…

četvrtak, 15.02.2007.

JUST, LET IT GO…

Valentinovo je već iza nas. Više se nitko ni ne sjeća ružomanije i srcomanije. Kao da se sva ta ljubavna ushićenost nije ni dogodila. Žalosno je to, po meni. Jer sve tako brzo pada u zaborav. Ljudi se prebrzo mijenjaju. Prebrzo mijenjaju interese. Prebrzo poklanjaju svoje osjećaje drugima, novima.

Pred nekoliko dana, misli su mi zaokupljala čudna razmišljanja. Naime, ako sagledamo sve patnje čovjekova života, dođemo do zaključka da u 85% slučajeva svoje suze lijemo zbog ne uzvraćene ljubavi. Svi oni dođu, pa odu. Netko se zadrži malo duže i intenzivnije, netko malo kraće ali zanesenije… I tako do beskonačnosti. Pitam se stoga, pa gdje je kraj svemu tome?

Mnogo sam puta čula da se u ljubavi treba jednostavno prepustiti, ne puno razmišljati i ne puno osjećati. Sve mi to nekako izgleda kao da netko uporno pokušava uvesti pravila ljubavi, a mi slijepo vjerujući u ta pravila silujemo vlastito srce ne dopuštajući mu da diše. Ne, pravila u ovom, emocionalnom slučaju ne smiju pobijediti. Svi smo mi ljudska bića, a ne roboti, i ne možemo stoga dopustiti da nam netko uporno dirigira vlastitim osjećajima.

Je li moguće prepustiti se čarima ljubavnih iskrica i ostati ne povrijeđen? Moj odgovor jako naginje na stranu – NE. Normalno, možeš se prepustiti, ali mala je vjerojatnost da će baš sve biti po tvome. Naprosto, to tako ne ide. Ne možeš imati bajku. Možeš imati samo trenutnu lijepu pričicu kojoj će brzo doći kraj i te će se korice zauvijek zatvoriti, ili pak jednu od onih beskonačnih priča punu uspona i padova koju usprkos svemu i dalje na laganoj vatri održavaju dvoje glavnih glumaca.

Što je za mene ljubav? Hm… Prije nekoliko sam mjeseci pročitala intervju Tošea Proeskog u kojem je izjavio da je ljubav davanje ali ne i očekivanje da ti bude uzvraćena. U potpunosti sam se pronašla u toj izjavi. Eto, to je za mene ljubav. A kad se sve sažme u nekoliko malih crtica, dođemo do zaključka i da je ljubav jedno velika patnja. Glupo je na svaki početak gledati i kao potencionalni početak kraja, ali velike su šanse da svega toga za nekoliko mjeseci više ne će biti. Pasti će u zaborav, baš kao i proteklo Valentinovo.

Čemu onda smisao svega? Čemu konstantno ulaganje truda u nešto što ne predstavlja ništa onoj drugoj strani? Zaslužuje li onda ta ista druga, hladna strana, našu patnju koju možda čak i nije svjesno uzrokovala? Ne znam… Rekla bih da je sve to dio životnog puta. Puta koji će jednog dana biti iza nas, naša sreća do nas, a naša zajednička budućnost ispred nas.

Za kraj bih htjela još samo ostaviti otvoreno pitanje za sve vas: «Je li moguće voljeti i biti voljen u isto vrijeme?» Jer, što sam starija, to mi sve više odgovor na to pitanje uzmiče. Kao mali leptirić koji ne želi biti uhvaćen. No možda se na to pitanje ni ne može odgovoriti. Možda je ovo još jedno u nizu pitanja kojeg će prikrivati misterija.

Bilo kako bilo, meni nada uvijek umire posljednja. Da, bilo je ružnih perioda, ali bilo je i onih predivnih koji će mi uvijek bez obzira na sve, biti u lijepom sjećanju. A sad, koliko ću još takvih istih proživjeti, nije u mojoj ovlasti jer ne mogu predvidjeti budućnost. Negdje sam nedavno pročitala da nas Bog muči uvijek ovom dozom koju možemo preboljeti. Prema tome, sve je to za ljude i sve će naprosto biti ok…

srijeda, 14.02.2007.

Valentinovo

DA LI ME VOLIŠ?

Da li me voliš pitam se sada,
Sada dok kraj mene stojiš ti,
Ti koji u meni ne vidiš ništa,
A ja u tebi vidim sve.

Da li me se sjetiš dok drugu gledaš,
Zašto nju vidiš a mene ne,
Al' znaj da će doći onaj dan,
Kada ću ti prići i reći: "Volim te!"



Ovu sam pjesmu napisala za davnu, davnu ljubav, na davnom, davnom mjestu, u davno, davno vrijeme, posvećenu davnoj, davnoj... Nekako, uvijek se iznova poistovjećujem s njom.

Za vas zaljubljene: SRETNO VAM VALENTINOVO, a za vas samce: DOĆI ĆE USKORO ONAJ PRAVI.

Sve vas jako voli Lenny

nedjelja, 11.02.2007.

NIKAD DRUGA VIOLINA

Zamislite da svirate u orkestru. Svirate violinu. I uvijek će, kako god okrenete, postojati prva i druga violina. Prva dobiva više pozornosti, svira na upečatljivijem mjestu, te teže i zavidnije kompozicije, dok druga violina stoji iza prve, svira tek neku laganu pratnju da potpuni onu prvu. Jer ipak je prva «faca» koju su svi došli gledati. Zar zbilja želite biti ta druga violina? Hm… Sve ovisi o dozi vaše svestranosti, ali ipak, ugodnije je biti u centru pažnje. Zar ne?

Ja primjerice ne volim biti druga violina. Nikada. Bilo da se radi o ljubavnoj pažnji, uzimanju u obzir bilo kakvih poslovnih ili sličnih ideja, prijateljskih odnosa i sl. Naprosto to ne volim. Najradije bih umjesto ovoga «ne volim» napisala «mrzim» ali nekako smatram da je sama ta riječ «mržnja» ipak malo preagresivna pa ću je nekako ipak pokušati izbjeći.

Ne volim kad me ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Ne volim ni kad moje «ne» svima zvuči kao «da». Ne volim ni kad me bilo koji dečko uvijek tretira kao tu prokletu drugu violinu. Eh… Sad se ponovno vraćam na tu moju temu – ljubav, bez koje očito ne mogu. Naime, tražim li ja možda malo previše pozornosti ili je kod svih tako?! Od mnogih sam čula da ih upravo ta «ne zainteresiranost» druge strane može još samo više «zapaliti». Ja samo u sebi na to uvijek dodam: «Ha?!?» Možda zato što je kod mene uvijek suprotno. Ako se taj netko ne potrudi, odmah sve pada u vodu jer sam osoba koja ne će ni prstom maknuti da se nešto poduzme. Iz principa. Razlog: žene su malo previše u zadnje vrijeme uzele stvari u svoje ruke. Muško ipak donekle treba ostati muško.

I sad se ja pitam. Žene su počele same voditi firme, domaćinstvo i materinstvo im je sve više nekako na dnu prioriteta (ali ipak spadaju u prioritete, da se razumijemo), same smo počele prilaziti muškarcima, uskoro ćemo početi i prositi vlastite buduće muževe (mada više ni to nije rijetkost) – pa dobro, kud' ovaj svijet vodi?! Meni je primjerice apsurdno da se ja kao pripadnica ženskog roda moram truditi oko ovog suprotnog, dok si on, s oproštenjem, «češe jaja» i uživa u povlasticama koje nisu bile prisutne prošlog stoljeća. Ne, ne, ne i ne!!!

Ako me želiš, potrudi se! I to ne bi trebalo vrijediti samo za mene nego i za sve žene na ovome svijetu. Vjerujte, i najsramežljiviji dečko na ovome svijetu potrudio bi se da osvoji odabranicu svoga srca! I ne, nije to viđeno na filmovima nego mojim vlastitim očima. Romantika je postojala, postoji i uvijek će postojati, a žene će na nju uvijek pasti. Opet, treba znati odabrati trenutak. Ne može ti netko npr. pokloniti ogroman buket ruža pola sata prije nego ti počinju predavanja. To onda više nije romantika nego tlaka. Neki bi rekli: «A neeee, to je tako slaaatkooo!» Hm… Intimno, priznajem - da, ali javno – ne!

Isto tako smatram da si žene ne bi smjele dozvoliti da trčkaraju za tipom «svojih snova». I to iz dva razloga. Prvo – da se tipu sviđaš, itekako bi se potrudio, a drugo – ne valja tako nisko pasti. Dok s druge strane, nekima se upornost isplati. To je valjda povezano sa ovim prvim, samo očito sa suprotne strane. Isto je i s kavama. Ako zove – zeleno svijetlo, ako ne zove – crveno. Nema jednostavnije logike. Samo, znam. Malo je teže srcu narediti.

No dobro. Nekako mi je cijeli ovaj post nabijen feminističkim pesimizmom, a nisam to baš htjela postići. Očito me danas malo previše dere PMS. Bilo kako bilo, nisam se rodila da budem nekome druga violina. Ok, možda to nekome i paše, ali meni ne. Ne želim se boriti za «njegovu» naklonost. Želim je bezuvjetno i ne forsirajuće dobiti. No svjesna sam i činjenice da su moji zahtjevi u ovom slučaju ravni nuli. Ali ne zabrinjavam se oko toga. Doći će već onaj pravi. Za deset – trideset, možda čak i više godina. Ali će doći. Nada umire posljednja…