četvrtak, 15.02.2007.

JUST, LET IT GO…

Valentinovo je već iza nas. Više se nitko ni ne sjeća ružomanije i srcomanije. Kao da se sva ta ljubavna ushićenost nije ni dogodila. Žalosno je to, po meni. Jer sve tako brzo pada u zaborav. Ljudi se prebrzo mijenjaju. Prebrzo mijenjaju interese. Prebrzo poklanjaju svoje osjećaje drugima, novima.

Pred nekoliko dana, misli su mi zaokupljala čudna razmišljanja. Naime, ako sagledamo sve patnje čovjekova života, dođemo do zaključka da u 85% slučajeva svoje suze lijemo zbog ne uzvraćene ljubavi. Svi oni dođu, pa odu. Netko se zadrži malo duže i intenzivnije, netko malo kraće ali zanesenije… I tako do beskonačnosti. Pitam se stoga, pa gdje je kraj svemu tome?

Mnogo sam puta čula da se u ljubavi treba jednostavno prepustiti, ne puno razmišljati i ne puno osjećati. Sve mi to nekako izgleda kao da netko uporno pokušava uvesti pravila ljubavi, a mi slijepo vjerujući u ta pravila silujemo vlastito srce ne dopuštajući mu da diše. Ne, pravila u ovom, emocionalnom slučaju ne smiju pobijediti. Svi smo mi ljudska bića, a ne roboti, i ne možemo stoga dopustiti da nam netko uporno dirigira vlastitim osjećajima.

Je li moguće prepustiti se čarima ljubavnih iskrica i ostati ne povrijeđen? Moj odgovor jako naginje na stranu – NE. Normalno, možeš se prepustiti, ali mala je vjerojatnost da će baš sve biti po tvome. Naprosto, to tako ne ide. Ne možeš imati bajku. Možeš imati samo trenutnu lijepu pričicu kojoj će brzo doći kraj i te će se korice zauvijek zatvoriti, ili pak jednu od onih beskonačnih priča punu uspona i padova koju usprkos svemu i dalje na laganoj vatri održavaju dvoje glavnih glumaca.

Što je za mene ljubav? Hm… Prije nekoliko sam mjeseci pročitala intervju Tošea Proeskog u kojem je izjavio da je ljubav davanje ali ne i očekivanje da ti bude uzvraćena. U potpunosti sam se pronašla u toj izjavi. Eto, to je za mene ljubav. A kad se sve sažme u nekoliko malih crtica, dođemo do zaključka i da je ljubav jedno velika patnja. Glupo je na svaki početak gledati i kao potencionalni početak kraja, ali velike su šanse da svega toga za nekoliko mjeseci više ne će biti. Pasti će u zaborav, baš kao i proteklo Valentinovo.

Čemu onda smisao svega? Čemu konstantno ulaganje truda u nešto što ne predstavlja ništa onoj drugoj strani? Zaslužuje li onda ta ista druga, hladna strana, našu patnju koju možda čak i nije svjesno uzrokovala? Ne znam… Rekla bih da je sve to dio životnog puta. Puta koji će jednog dana biti iza nas, naša sreća do nas, a naša zajednička budućnost ispred nas.

Za kraj bih htjela još samo ostaviti otvoreno pitanje za sve vas: «Je li moguće voljeti i biti voljen u isto vrijeme?» Jer, što sam starija, to mi sve više odgovor na to pitanje uzmiče. Kao mali leptirić koji ne želi biti uhvaćen. No možda se na to pitanje ni ne može odgovoriti. Možda je ovo još jedno u nizu pitanja kojeg će prikrivati misterija.

Bilo kako bilo, meni nada uvijek umire posljednja. Da, bilo je ružnih perioda, ali bilo je i onih predivnih koji će mi uvijek bez obzira na sve, biti u lijepom sjećanju. A sad, koliko ću još takvih istih proživjeti, nije u mojoj ovlasti jer ne mogu predvidjeti budućnost. Negdje sam nedavno pročitala da nas Bog muči uvijek ovom dozom koju možemo preboljeti. Prema tome, sve je to za ljude i sve će naprosto biti ok…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.