ponedjeljak, 26.02.2007.

LJUDSKI JE GRIJEŠITI…

Nedavno mi je bilo postavljeno pitanje žalim li zbog jedne pogreške koju sam napravila. Odmah sam, bez razmišljanja bubnula: «Da!» Jesam li bila iskrena? Hm, pa baš i nisam sigurna. Dobro, možda tada trenutno i jesam žalila, ali sada, nakon nekog isteka vremena, ne pada mi na pamet zbog ičega se kajati.

Nebrojeno sam puta, od razno raznih ljudi, slušala kako se užasno kaju zbog nečega i da bi sve napravili samo da se vrate u prošlost i tu sitnicu izmijene. Na to im uvijek postavim pitanje: «Zašto?» Zašto mijenjati postupke koje čine nas same? Čemu savršenstvo kad znamo da nitko nikada ne će dostići taj nivo. Naprosto trebamo prihvatiti činjenicu da je ljudski griješiti, da zbog nekih svojih ne baš tako bajnih poteza ne moramo sami sebe doživljavati čudovištima u usponu kojima će uskoro suditi ne znam ni sama tko i biti linčovani od strane ne znam ni sama koga.

Na pitanje bih li ja sama htjela promijeniti neke stvari u svom životu, potvrdno sam odgovarala. Sada, na to isto pitanje odgovaram sa čvrstim NE i sa svom svojom pojavom u potpunosti stojim iza te riječi. Da, griješila sam. Mnogo puta. Mnoge sam ljude povrijedila. Ali nisam to radila namjerno, već ne promišljeno. S druge strane, i ja sam puno puta bila povrijeđena. Kajem li se zbog svega? Žalim li što sam mogla reći neke stvari na vrijeme ali sam šutjela? Jesam li ljuta na ljude zbog kojih sam dane i noći provodila u suzama i jedva jedvice pokušavala skupiti hrabrosti da krenem dalje? Odgovor je opet – ne.

Da, bilo bi lijepo da su se neke stvari dogodile na drugačiji način. Da, bilo bi lijepo kad bi svi znali ispravno reagirati na tuđe uvrede ili na ne utemeljeno optuživanje za koje i nismo krivi, ali eto, govori se okolo… Da, bilo bi lijepo kada bi nas život uvijek mazio i pazio. Bilo bi lijepo… No, moramo se suočiti surovošću ovoga svijeta, nemilosrdnošću vlastitoga života, povodljivošću i naivnošću sebe samih.

Ja osobno smatram da je svaka moja pogreška formirala mene kao osobu. A budući da se ne smatram zlom, ne preostaje mi ništa drugo nego zavoljeti te iste propuste na koje i nisam baš najponosnija, ali sva moja prošlost dio je mene, a glupo bi bilo da sami sebe mrzimo. Neke stvari ne možemo mijenjati. Kao npr. dotičnu prošlost. Nju moramo prihvatiti kao nešto što je bilo pa prošlo. Drugog izbora baš i nemamo. Možemo se samo tješiti činjenicom da se u životu nikada ne ponavlja dva puta ista stvar. Prema tome, ta borba s vjetrenjačom je iza nas. Zauvijek. Preostaje nam samo skupljati snagu za nove borbe koje će, htjeli mi to ili ne, ipak doći. Možda će biti opakije, možda ne. No, ne zaboravimo. Ljudi su mali borci i uvijek se nekako iskoprcaju iz problema, zar ne?

Ne znam jeste li vi ostali jedni od onih koji svaki dan neprestano lupaju glavom o zid, ili se samo nasmijete preboljenim nevoljama. Bilo kako bilo, ljudi je previše da bi se počeli generalizirati na ove ili one. A svaki čovjek je kao mali mrav. Čim prenese jedan teret sa svojih leđa, brzo krene po novi…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.