20.06.2017., utorak
Geste
|
"Razumio sam kuda trebamo ići", obradovao se jučer naš prijatelj iz Gruzije nakon što nam je čovjek put objašnjavao na talijanski, ali, naravno, uz pomoć ruku. Samo neke od talijanskih mnogobrojnih gesti nalaze se na fotografiji. Pogađate li koja što znači? ;)  Oznake: italija, geste, Erasmus+ |
10.05.2017., srijeda
Dobra večer i buon appetito
"Dođi večeras s nama", pozvali su me moji prvi prijatelji u Forliju onog lijepog popodneva u veljači odmah nakon našeg prvog zajedničkog predavanja. Pristala sam, a oni su se zatim ustali sa stola kafića kao da će krenuti kućama. Ustvarii su počeli nešto vijećati. Tada još nisam razumjela jezik u potpunosti i samo sam mogla razabrati da o nečem važnom raspravljaju. U kafiću, stojeći na nogama, nakon aperitiva, govore puni žara, a ja razumijem samo da nabrajaju namirnice. Učinilo mi se u jednom trenutku da se svađaju, nije mi bilo jasno oko čega. Deset minuta stajali su tako oko stola, pokušavajući otići iz kafića, ali dogovor je bilo teško postići. Na kraju su mi objasnili. Razgovarali su o večeri. Gdje, što i kod koga jesti. Važnost toga trenutka koju sam osjetila već na prvom susretu s mojim prijateljima prati me svo ovo vrijeme. Umbertova baka napravila je tjesteninu, ali Giulia i Angelo na kraju su bili ti kod kojih se jelo. Meni su rekli da ne trebam ništa brinuti, samo da dođem oko devet navečer. Sada kada se prisjećam moga prvoga iskustva talijanske večere sjećam se koliko sam uzbuđena bila tog dana. Tri mjeseca nakon, to mi je postalo nešto sasvim uobičajeno. Nešto čemu više ne pridajem važnost. Dok sam se penjala drvenim stubama kuće koja će mi uskoro postati poput drugog doma, osjetila sam miris šuga od pomidora. Ne sjećam se jesam li prvo osjetila miris ili čula njihove glasove, već užurbane i uznemirene. Svi su bili gore i raspravljali. Kuhalo se. Čim sam sjela za stol počeli su mi objašnjavati da jako vole Balkan, uče bosansko-hrvatski-srpski i vjerojatno sljedeći semestar dolaze u Zagreb na razmjenu na moj fakultet. Imali su mi toliko toga za reći i pokazati. Zatim su se u jednom trenutku svi dignuli od stola i okupili oko pašte koja se kuhala u velikom loncu. Tu sam ponovno prestala razumjeti što pričaju. Samo sam mogla pretpostaviti da se radi o načinu na koji će napraviti sljedeći korak u pripremi ovog važnog obroka. Odjednom su svi radili nešto, a ja sam samo sjedila za stolom pokušavajući im ne smetati u prostoru. Kada su se konačno dogovorili je li bolje staviti paštu u šug ili šug u paštu, mogli smo početi jesti. Parmezan ili pekorino - gledali su me sto ću odabrati. Južnjaci su navijali za pekorino, a sjevernjaci za parmezan. Iako sam navikla na parmezan, nikada ne bih razočarala jug pa sam uzela pekorino. Prvo smo malo jeli i usput, naravno, pili crno vino. Nakon toga je mogao početi razgovor. Kada bi mi se obraćali direktno, razumjela sam sve. Trudili su se što više komunicirati na engleskom, ali onda nakon nekog vremena, razgovori su otišli na neku drugu stranu i nisam znala svađaju ili se ili samo tako pričaju. Tonovi su bili povišeni, ruke su činile lude geste, prostorija je bila pomalo zadimljena, a ja sam se pokušavala skoncentrirati i razumjeti. Teme su se počele ticati uglavnom seksualnosti i seksa samoga, a o njima se raspravljalo jednako žustro kao o hrani. Učinilo mi se da sam upala u film koji sam pogledala baš netom prije dolaska u Italiju. Perfetti sconosciuti. Sada znam da je film puno više negoli samo fikcija. Večere su uvijek slične. Isti ljudi, slična hrana, slično vino, poznati razgovori. Ali uvijek posebni. Čavrljali smo tako, više oni nego ja, do nekog ponoćnog sata kada smo se svi lagano razišli i otišli kućama. Da mi je to bio tek treći dan života u Forliju i da sam se izgubila na putu kući polako već i zaboravljam. Sve što mi je ostalo su mirisi, glasovi i okusi. Pašta prijateljstva, pašta sreće i pašta koja me uvukla u novi način života i neku novu kulturu. P.S. Sada ih na večerama u potpunosti razumijem. Rijetko pričamo na engleski. Trovalentni smo. Miješamo engleski, talijanski i hrvatski. I lijepo je. Oznake: italija, večera, talijanska kuhinja, Erasmus+ |
20.04.2017., četvrtak
Prvo pa južno
|
Vozač koji upravlja autobusom u ovom ludom prometu i pritom čita knjigu. Jedan auto ulijeće s desna, vespa nas zaobilazi s lijeva, a pješaci prelaze cestu na svakoj strani. Vozač opsuje jer u tom trenutku mora skrenuti pogled s knjige i spasiti nas od sudara. To radi toliko prirodno. Kao da je sasvim normalno. Zna da će nakon sljedeće dvije rečenice u knjizi situacija na cesti biti ista. Zato pogled brzo vraća na knjigu. To je Napulj. Sve ono što sam zamišljala. Ona Italija za koju sam mislila da je davno nestala. Pronašla sam je na dalekom jugu. Daleko od sjevernog nemira nalazi se jedan drugačiji nemir. Nemir koji predstavlja mir. Buka i galama, srdačnost, ljepota, more, planina, vulkan. Sve to sadržano u jednom velikom, ogromnom, prekrasnom - Napulju.  Siromašan i bogat istovremeno, Napulj je pun oksimorona. Stvari koje bi inače običnoga prolaznika zasmetale, ovdje su simbol grada. Roba koja se suši na prozorima u uskim uličicama. Znakovi siromašnog, ali veselog života, vespe i auti koji jurcaju ulicama centra grada punim prolaznika, ljudi koji gestikuliraju rukama toliko snažno da se iz velike daljine može "čuti" što govore. I ja, tamo negdje, među svima njima, samo se okrećem, proučavam i smijem se. Živim s njima. Promatram svu tu hranu, udišem mirise, dotičem more. I ne mogu se odlučiti sto mi je draže. Ulice, more, buka ili mirnoća. Djeca koja u centru grada igraju nogomet i ne mare hoće li nabiti loptu toliko snažno da razbiju prozor lokalnoga stanovnika. Nije to prvi puta da posjećujem Italiju, ali osjećam se kao da je. Koliko različit može biti jug. Živim u ovoj zemlji već više od dva mjeseca i sada se ponovno zaljubljujem u nju. Tristo kilometara na sat i iz Bolonje smo u Napolju toliko brzo da se ni ne osjeti. Prva stvar koja ti govori da više nisi na sjeveru je temperatura zraka. Toplo je suncem i ljudima. Iz početnog oduševljenja probude te trube automobila. Oni jurcaju na sve strane. Svi. Ne voze cestom. Oni jure, lete. A pješaci hodaju svuda uokolo. Tu nema pravila. Zakoni ne vrijede. Spretni su, to se vidi na prvu. Na trenutke nisi siguran što je pločnik, a što kolnik. Svakim trenutkom sve mi je jasnije zašto ne vidim strane registracije po cestama. Samo Napolitanci znaju pravila vožnje u ovom gradu. -Trebali bismo polagati dva vozačka ispita - jedan za Napulj, a drugi za ostatak svijeta - govori mi moj suputnik i vodič. -Nema toliko smeća koliko ti govore mediji, to je propaganda sa sjevera - ljut je svaki put kad spomenem na što me sve podsjeća njegov Napulj. Ali i to smeće uokolo samo ga dodatno krasi. Čudesno je. Ne shvaćam točno kako, ali bez tih detalja, ovaj grad ne bi bio to što je. Dva mjeseca slušam o najboljoj pizzi na svijetu i sada čekam trenutak kada ću konačno okusiti i ja to savršenstvo o kojem Napolitanci pričaju svima i stalno. Pizza koja se topi u ustima, ono na što su toliko ponosni. Ali nije tu samo pizza. Istina je, posebna je, no i sva druga hrana je za prste polizati. Ako ništa, u Napulju ćeš u svako doba dana ili noći pronaći hranu. Već sam treći dan svog boravka u Italiji naučila da Talijani veliku pozornost pridaju hrani. Svaki obrok planira se pomno, a obitelji svakodnevno imaju rasprave oko toga što će se jesti u kojem trenutku i na koji će se način pripremiti. Mom suputniku telefon zvoni nekoliko puta i razgovor je svaki put o istome. Njegova majka želi znati kada ćemo doći u stan i što želimo jesti, kako, koliko i na koji način. Svaki detalj je važan. Izbor je velik, ali osnova je ista. Toliko pravila i razgovora nema ni o čemu osim o hrani. Dobro, možda o nogometu.  Jedemo dobro. Svo vrijeme. Činjenica da je uskrsni tjedan ne odmaže. Na uskršnje jutro ne jede se pretjerano, iščekuje se ručak jer se tada prejeda. I Talijani su ponosni na to. Što nije previše drugačije od naših običaja. Napulj nije nužno ljepši od Firence ili Rima. Nije nužno sretniji. I nije bogatiji. Ipak, ono što Napulj ostavlja u meni, ne ostavlja ni jedan drugi talijanski grad. Duh kojim zrači ne staje u moje riječi. Atmosfera ovoga grada teško je opisiva. Toliko teško da svaku napisanu rečenicu teško prihvaćam jer je Napulj puno, puno više od toga. Nešto što se ne može ni dotaknuti ni vidjeti ni pomirisati ni čuti. Može se samo snažno osjetiti. Koliko god teško bilo, odlučujem da će ipak to biti ono što ću prvo objaviti na blogu o Italiji. Putovanje u Napulj. I nakon više od dva mjeseca konačno pišem. Pišem o dijelu svega onoga što osjećam posljednja dva mjeseca i ostavljam da jug bude prvi, barem na mom blogu. Daleko od talijanskog sjevera. Dok sjedim pokraj jedne palme i promatram jurnjavu i dinamiku grada, nasmijem se još jednom i sretna sam što sam tu. Ostavljam mali komadić pizze po koji ću se jednom tamo vratiti. Oznake: italija, Napulj, Putovanja |
| < | lipanj, 2017 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
DOLCE VITA
Pisati za mene znači stvarati. Ispunjavanje papira ujedno je i ispunjavanje moje duše.Ovaj blog nastaje u jednom prekrasnom periodu mojega života - života u Italiji.
Studentica sam na razmjeni u Italiji.
Sveučilište u Bolonji - kampus Forli.
Jedan mali gradić, ne tako erasmusovski, ali dovoljno talijanski.
Mjesto u kojem studiram i moja točka oko koje se krećem Italijom.
Italija koju otkrivam, od različitih mjesta, ljudi, hrane, običaja.
Italija u kiši i suncu.
Zelja mi je da pričama na ovom blogu prikažem sve boje ove prekrasne zemlje.
Koliko vas ima?
Moj online prostor
FB PAGE