Marketing
Dobra večer i buon appetito
"Dođi večeras s nama", pozvali su me moji prvi prijatelji u Forliju onog lijepog popodneva u veljači odmah nakon našeg prvog zajedničkog predavanja. Pristala sam, a oni su se zatim ustali sa stola kafića kao da će krenuti kućama. Ustvarii su počeli nešto vijećati.
Tada još nisam razumjela jezik u potpunosti i samo sam mogla razabrati da o nečem važnom raspravljaju. U kafiću, stojeći na nogama, nakon aperitiva, govore puni žara, a ja razumijem samo da nabrajaju namirnice.
Učinilo mi se u jednom trenutku da se svađaju, nije mi bilo jasno oko čega. Deset minuta stajali su tako oko stola, pokušavajući otići iz kafića, ali dogovor je bilo teško postići.
Na kraju su mi objasnili. Razgovarali su o večeri. Gdje, što i kod koga jesti.
Važnost toga trenutka koju sam osjetila već na prvom susretu s mojim prijateljima prati me svo ovo vrijeme.
Umbertova baka napravila je tjesteninu, ali Giulia i Angelo na kraju su bili ti kod kojih se jelo. Meni su rekli da ne trebam ništa brinuti, samo da dođem oko devet navečer.
Sada kada se prisjećam moga prvoga iskustva talijanske večere sjećam se koliko sam uzbuđena bila tog dana. Tri mjeseca nakon, to mi je postalo nešto sasvim uobičajeno. Nešto čemu više ne pridajem važnost.
Dok sam se penjala drvenim stubama kuće koja će mi uskoro postati poput drugog doma, osjetila sam miris šuga od pomidora. Ne sjećam se jesam li prvo osjetila miris ili čula njihove glasove, već užurbane i uznemirene. Svi su bili gore i raspravljali. Kuhalo se. Čim sam sjela za stol počeli su mi objašnjavati da jako vole Balkan, uče bosansko-hrvatski-srpski i vjerojatno sljedeći semestar dolaze u Zagreb na razmjenu na moj fakultet. Imali su mi toliko toga za reći i pokazati.
Zatim su se u jednom trenutku svi dignuli od stola i okupili oko pašte koja se kuhala u velikom loncu. Tu sam ponovno prestala razumjeti što pričaju. Samo sam mogla pretpostaviti da se radi o načinu na koji će napraviti sljedeći korak u pripremi ovog važnog obroka.
Odjednom su svi radili nešto, a ja sam samo sjedila za stolom pokušavajući im ne smetati u prostoru.
Kada su se konačno dogovorili je li bolje staviti paštu u šug ili šug u paštu, mogli smo početi jesti. Parmezan ili pekorino - gledali su me sto ću odabrati. Južnjaci su navijali za pekorino, a sjevernjaci za parmezan. Iako sam navikla na parmezan, nikada ne bih razočarala jug pa sam uzela pekorino.
Prvo smo malo jeli i usput, naravno, pili crno vino. Nakon toga je mogao početi razgovor.
Kada bi mi se obraćali direktno, razumjela sam sve. Trudili su se što više komunicirati na engleskom, ali onda nakon nekog vremena, razgovori su otišli na neku drugu stranu i nisam znala svađaju ili se ili samo tako pričaju. Tonovi su bili povišeni, ruke su činile lude geste, prostorija je bila pomalo zadimljena, a ja sam se pokušavala skoncentrirati i razumjeti.
Teme su se počele ticati uglavnom seksualnosti i seksa samoga, a o njima se raspravljalo jednako žustro kao o hrani. Učinilo mi se da sam upala u film koji sam pogledala baš netom prije dolaska u Italiju. Perfetti sconosciuti. Sada znam da je film puno više negoli samo fikcija. Večere su uvijek slične. Isti ljudi, slična hrana, slično vino, poznati razgovori. Ali uvijek posebni.
Čavrljali smo tako, više oni nego ja, do nekog ponoćnog sata kada smo se svi lagano razišli i otišli kućama.
Da mi je to bio tek treći dan života u Forliju i da sam se izgubila na putu kući polako već i zaboravljam. Sve što mi je ostalo su mirisi, glasovi i okusi. Pašta prijateljstva, pašta sreće i pašta koja me uvukla u novi način života i neku novu kulturu.
P.S. Sada ih na večerama u potpunosti razumijem. Rijetko pričamo na engleski. Trovalentni smo. Miješamo engleski, talijanski i hrvatski. I lijepo je.
Post je objavljen 10.05.2017. u 20:05 sati.