20.04.2017., četvrtak
Prvo pa južno
|
Vozač koji upravlja autobusom u ovom ludom prometu i pritom čita knjigu. Jedan auto ulijeće s desna, vespa nas zaobilazi s lijeva, a pješaci prelaze cestu na svakoj strani. Vozač opsuje jer u tom trenutku mora skrenuti pogled s knjige i spasiti nas od sudara. To radi toliko prirodno. Kao da je sasvim normalno. Zna da će nakon sljedeće dvije rečenice u knjizi situacija na cesti biti ista. Zato pogled brzo vraća na knjigu. To je Napulj. Sve ono što sam zamišljala. Ona Italija za koju sam mislila da je davno nestala. Pronašla sam je na dalekom jugu. Daleko od sjevernog nemira nalazi se jedan drugačiji nemir. Nemir koji predstavlja mir. Buka i galama, srdačnost, ljepota, more, planina, vulkan. Sve to sadržano u jednom velikom, ogromnom, prekrasnom - Napulju.  Siromašan i bogat istovremeno, Napulj je pun oksimorona. Stvari koje bi inače običnoga prolaznika zasmetale, ovdje su simbol grada. Roba koja se suši na prozorima u uskim uličicama. Znakovi siromašnog, ali veselog života, vespe i auti koji jurcaju ulicama centra grada punim prolaznika, ljudi koji gestikuliraju rukama toliko snažno da se iz velike daljine može "čuti" što govore. I ja, tamo negdje, među svima njima, samo se okrećem, proučavam i smijem se. Živim s njima. Promatram svu tu hranu, udišem mirise, dotičem more. I ne mogu se odlučiti sto mi je draže. Ulice, more, buka ili mirnoća. Djeca koja u centru grada igraju nogomet i ne mare hoće li nabiti loptu toliko snažno da razbiju prozor lokalnoga stanovnika. Nije to prvi puta da posjećujem Italiju, ali osjećam se kao da je. Koliko različit može biti jug. Živim u ovoj zemlji već više od dva mjeseca i sada se ponovno zaljubljujem u nju. Tristo kilometara na sat i iz Bolonje smo u Napolju toliko brzo da se ni ne osjeti. Prva stvar koja ti govori da više nisi na sjeveru je temperatura zraka. Toplo je suncem i ljudima. Iz početnog oduševljenja probude te trube automobila. Oni jurcaju na sve strane. Svi. Ne voze cestom. Oni jure, lete. A pješaci hodaju svuda uokolo. Tu nema pravila. Zakoni ne vrijede. Spretni su, to se vidi na prvu. Na trenutke nisi siguran što je pločnik, a što kolnik. Svakim trenutkom sve mi je jasnije zašto ne vidim strane registracije po cestama. Samo Napolitanci znaju pravila vožnje u ovom gradu. -Trebali bismo polagati dva vozačka ispita - jedan za Napulj, a drugi za ostatak svijeta - govori mi moj suputnik i vodič. -Nema toliko smeća koliko ti govore mediji, to je propaganda sa sjevera - ljut je svaki put kad spomenem na što me sve podsjeća njegov Napulj. Ali i to smeće uokolo samo ga dodatno krasi. Čudesno je. Ne shvaćam točno kako, ali bez tih detalja, ovaj grad ne bi bio to što je. Dva mjeseca slušam o najboljoj pizzi na svijetu i sada čekam trenutak kada ću konačno okusiti i ja to savršenstvo o kojem Napolitanci pričaju svima i stalno. Pizza koja se topi u ustima, ono na što su toliko ponosni. Ali nije tu samo pizza. Istina je, posebna je, no i sva druga hrana je za prste polizati. Ako ništa, u Napulju ćeš u svako doba dana ili noći pronaći hranu. Već sam treći dan svog boravka u Italiji naučila da Talijani veliku pozornost pridaju hrani. Svaki obrok planira se pomno, a obitelji svakodnevno imaju rasprave oko toga što će se jesti u kojem trenutku i na koji će se način pripremiti. Mom suputniku telefon zvoni nekoliko puta i razgovor je svaki put o istome. Njegova majka želi znati kada ćemo doći u stan i što želimo jesti, kako, koliko i na koji način. Svaki detalj je važan. Izbor je velik, ali osnova je ista. Toliko pravila i razgovora nema ni o čemu osim o hrani. Dobro, možda o nogometu.  Jedemo dobro. Svo vrijeme. Činjenica da je uskrsni tjedan ne odmaže. Na uskršnje jutro ne jede se pretjerano, iščekuje se ručak jer se tada prejeda. I Talijani su ponosni na to. Što nije previše drugačije od naših običaja. Napulj nije nužno ljepši od Firence ili Rima. Nije nužno sretniji. I nije bogatiji. Ipak, ono što Napulj ostavlja u meni, ne ostavlja ni jedan drugi talijanski grad. Duh kojim zrači ne staje u moje riječi. Atmosfera ovoga grada teško je opisiva. Toliko teško da svaku napisanu rečenicu teško prihvaćam jer je Napulj puno, puno više od toga. Nešto što se ne može ni dotaknuti ni vidjeti ni pomirisati ni čuti. Može se samo snažno osjetiti. Koliko god teško bilo, odlučujem da će ipak to biti ono što ću prvo objaviti na blogu o Italiji. Putovanje u Napulj. I nakon više od dva mjeseca konačno pišem. Pišem o dijelu svega onoga što osjećam posljednja dva mjeseca i ostavljam da jug bude prvi, barem na mom blogu. Daleko od talijanskog sjevera. Dok sjedim pokraj jedne palme i promatram jurnjavu i dinamiku grada, nasmijem se još jednom i sretna sam što sam tu. Ostavljam mali komadić pizze po koji ću se jednom tamo vratiti. Oznake: italija, Napulj, Putovanja |
| < | lipanj, 2017 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
DOLCE VITA
Pisati za mene znači stvarati. Ispunjavanje papira ujedno je i ispunjavanje moje duše.Ovaj blog nastaje u jednom prekrasnom periodu mojega života - života u Italiji.
Studentica sam na razmjeni u Italiji.
Sveučilište u Bolonji - kampus Forli.
Jedan mali gradić, ne tako erasmusovski, ali dovoljno talijanski.
Mjesto u kojem studiram i moja točka oko koje se krećem Italijom.
Italija koju otkrivam, od različitih mjesta, ljudi, hrane, običaja.
Italija u kiši i suncu.
Zelja mi je da pričama na ovom blogu prikažem sve boje ove prekrasne zemlje.
Koliko vas ima?
Moj online prostor
FB PAGE