UN TEMPO
31.01.2014., petak
 Prizor potresa iz pjesme Proseucticon Benedikt Rogačić (s latinskog preveo Orsat Ligorio) Hajde, idemo! Nema smisla službu povećavati velikim građevinama – nasuprot italskoj obali gdje već stoji Dubrovnik – pokraj njezinih žala. (jao, stajao je do trenutka kad se nebeskoj volji to sviđalo). /ovdje se pjesnik izražava slikovito i napominje bespotrebnost uljepšavanja onoga što je jednako lijepo poput onodobnih poznatih središta talijanskih kneževina s druge strane Jadrana/ Grad na glasu poznat radi svoje divote (ljepote), široko more prekrio je brodovima koji su trgovali sa svakim dijelom svijeta. Plodnu ore zemlju i vrijedne odgaja ljude, sam je svoj gospodar, a niti nad kim vlada. Sada (kuku! ne valja se ufati u nesklono nebo), iz temelja uzdrman i kamenjem svojim zatrpan, tužan se takav ukazuje u neprijateljskim očima – Grad blatan, što zaudara smješten u prljavom glibu. Mnogo puta je udario leđima u nebo (misli se na aspirante koji su ga željeli pokriti) i slabim očima motrio priliku da ga osvoji, njega kojega se silueta odražavala u mirnom moru, a sad gleda u tu propalu diku, zanemarujući svijetlo dana, poludio cvili zaradi takve propasti, ali u želji da joj vidi konačni kraj. U vis tlo bez oslonca leti, dakako! još i paklena udara vatra ližući podne grede; ili se špilje stare, drevne urušavaju; kameni im lukovi bučno pucaju, a ponor ih proždire; ili se vjetrić koji po svijetu puše, poradi brze struje srdit i nasilan, ljuti u svome srcu; ili baš tako samo nebo želi da bude. Oznake: potres |