UN TEMPO
31.01.2014., petak
 Guši se, u teškom prahu, zabezeknut slikom Propala Grada i svojom građom prekrivenih dvora. Gore (misli se na one koji ostadoše u ostacima ruševina) se osjećaju ipak oni koje je teret neki slomio – police – ni smrt ni život neće, prije kraja proždire ih prepolovljene humak. Jadne čeljadi! Čas bi micali kamenje teško, čas bi umorni od muke skončali – dosta je bilo. Stali pa mole, jauču u pomoć svoje dozivaju, ali ovih nema – drugdje ih zatekla ista sudba – žeste se i ljute oni, psuju i griješe dušu. Nikakve koristi nema! Strah poništava molitvu. Očevi neće ostarjeti, kao što ni djeca neće porasti. Žena zaglavila u ložnici, muža zove u pomoć; ovaj ne mari, sebe spašava ako još može – svatko samo za sebe strahuje, drugome pomoći neće. Trupla drugova brzo su naučila žive da što prije treba bježati. Uvidjeli oni čega se treba bojati. Niti da imam željezno grlo, toliko usta i ruku poput Brileja (div s pedeset glava i sto ruku) ili da mi je misao laka, brža od potoka koji silovit juri k ušću, ne bih mogao stihom reći niti lijepo ni istinito o kobnom danu koji je ono jutro oteo. Za smrt tolikih imena ne znam – jezik mi vene. Oznake: potres |