UN TEMPO
25.02.2007., nedjelja
VREMEPLOV 11.02.
|
1858. Djevojčica Bernarde Soubirous 11. veljače 1858. prvi je put posvjedočila da joj se u špilji blizu francuskog gradića Lourdesa ukazala Majka Božja. Mjesto ukazanja na kojem je 1876. sagrađena bazilika danas godišnje posjeti oko 5 milijuna hodočasnika. Bernarde je provela život kao redovnica u molitvi, a 1933. proglašena je sveticom. /jutarnji/ 1877. dramatičar, pripovjedač, esejist, kritičar, klasični filolog, lektor i dramaturg hnk u zagrebu milan ogrizović, rodio se u senju 11. veljače (negdje piše i 12. veljače) 1877. doktoriravši na pavićevu prijevodu 'razgovora ugodnog' kašića miošića djeluje kao profesor na glumačkoj školi i dramamaturg je hnk od 1920. do smrti. kako je bio mobiliziran u I. svjetskom ratu, djelovao je i u beogradu kao urednik 'beogradskih novina'; aktivni član i zastupnik hsp. no neću ovdje o njegovom dosta opsežnom književnom radu: od prvih pjesničkih uradaka, satiričkih tekstova, komedijama, novelama, libretima opera i uopće radu koji je nekako bio podređen kazalištu. međutim dramska ogrizovićeva etapa okrunjena je'hasanaginicom' dramom u 3 čina, praizvedenom u hnk 1909., a koje je jedno od najizvođenijih djela naših pozornica aktualna i danas. možda su uprovo zahvaljujući njoj u sjeni ostala druga njegova postignuća. koristeći se poznatom folklornom baladom kao predloškom *) s kombinacijom stihova i proze, ogrizović je oblikovao kompleksno djelo "što u sebi sadrži elemente bogato ornamentiraog orijentalističkog igrokaza, larmoajantne neoromantične priče o prkletim ljubavnicima koji se sjedinjuju tek u smrti, simbolističke drame o čežnji za višim, onostranim iskustvima, društvene drame u kojoj se sučeljavaju hasanagičina aristokratska sustegnutost i hasanagin plebejski vitalizam i, napokon, političke drame koja je u hrvatskoj snažno odjeknula nakon praizvedbe što se vremenski poklopila s vrhuncem aneksijske krize i radićevim zagovaranjem 'živog hrvatskog prava na bosnu i hercegovinu' ... (boris senker). nastavlja se *) Asanaginica (iz "Splitskog rukopisa", u vlasnosti Srećka Dujma Karamana) Što se bili u gori zelenoj? al su snizi, al su labutovi? da su snizi, već bi okopnili, labutovi već bi poletzli: ni su snizi, nit su labutovi, nego čator age Asan age. On boluje u ranami Ijutim; oblazi ga majka i sestrica, a Ijubovca od stida ne mogla. hasanaginica hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička). Prvi je put objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Mletcima. Od tog su se trenutka počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) samo su neka od imena koja su prevodila "Asanaginicu". Za "Asanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. ostaci hasanagine kule iako je nepoznato što je u baladi istinito, a što dodano kroz 130 godina usmenog prenošenja, ostaje činjenica da su glavni likovi balade uistinu postojali: "Asan Arapović - Asan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države Asanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Asan-agina žena Beg Pintorović, brat Fatime Arapović u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se zbiva u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Asan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Asan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu". 1852. bokeljski kapetan i brodovlasnik rodom iz prčnja ivo visin (1806-1868 ), na današnji dan, 11. veljače 1852. otisnuo se na put oko svijeta svojim brodom spledindo, koji je trajao neprekidno sedam godina. cijela je boka prepuna priča o slavnim ljudima, pomorcima, trgovcima, brodovlasnicima, kapetanima ili, pak, o velikim pomorskim podhvatima, nesrećama, starom bogatstvu i običajima. stare kamene kuće (danas jedva vidljive od novosagrađenih betonskih višekatnica koje su promijenile vizuru ubavih primorskih gradića) s bijelim ili zelenim persijanama još čuvaju dašak tih vremena u materijalnim ili samo u duhovnim uspomenama iz prebogate prošlosti svojih predaka koji su slavu i bogatstvo stjecali 'bateći' more i oceane. jedan od bokeljskih pomoraca s najvećom pomorskom aurom bio je kapetan ivo visin bokeljski hrvat (iako ćete naći na podatak da je bio slaven), koji je svjetsku slavu stekao svojom plovidbom, svojim vlastitim brodom preko svih mora svijeta. rođen je u primorskom bokeljskom mjestu prčanj, starom pomorskom gnijezdu slavnih pomoraca, 3. studenog 1806. njegova je pomorska karijera otpočela sa svega 12 godina na jedrenjacima, gdje je počeo ploviti kao "mali" (sluga, poslužnik). kaže se da je završio školsko pomorsko obrazovanje i da je u trstu stekao kapetanski naslov. poslije višegodišnje plovidbe i solidne zarade visin naručuje u riječkom brodogradilištu 1850. godine jedrenjak tipa brik (dva jarbola i križi jedara, dužina 30 m, nosivost 311 tona nosivosti, opremljen s dva topa prema onodobnom običaju opreme svih trgovačkih brodova), kod poznatog brodograditelja andrije zanona. priča se kako je brod dobio ime 'splendido', jer mu je vlasnik ugledavši ga, oduševljeno uskliknuo: splendido! na put je krenuo iz komercijalnih razloga i oni su bili poticajem da kroz tih 7 godina plovidbe prevali 100 tisuća morskih milja na putu oko svijeta. za svoj podvig visin je bio odlikovan viteškim križem prvog reda i počasnom zastavom "merito navali" (zaslužni pomorci) austrougarske monarhije te imenovan počasnim građaninom trsta. |