UN TEMPO
24.02.2007., subota
VREMEPLOV 6.02.
|
1461. Odiljam se Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu; Plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo. Pokle ti je služba mila koju ti sam ja činio, A sad te sam ucvilio, ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Putovaje, uzdihaje iz srdačcem svaki danak, A na oči moje sanak da t’ne priđe moja vilo! Odiljam se…. Sila mi je putovati; oh, gorka je moja srjeća Od svijeh tuga ma najveća, da bi znala, moja vilo! Odiljam se…. Ne uzdam se u dni kratke da te viđu, srce moje, Koje ostavljam da je tvoje; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se… Ako drumak pomanjkaje ter te život moj ne vidi, Srce moje ne slobodi; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se… Neka srce ne zabludi da ne bude drugoj služit, A s tobom se ne razdružit; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Ja ti dadoh vjeru moju do života da te služim, A po smrti da te združim; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Govori se: pravi sluga i tko bude vjeran biti Uvijek neće izgubiti, tko se bude potruditi. Odiljam se, moja vilo. Oh, kako ja, moja vilo, Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo. dubrovački pjesnik 15. stoljeća; suvremenik marka marulića, pjesnik koji je ušao u povijest hrvatske književnosti jer je kroz svoje je pjesničko djelo ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u obliku koji je stoljećima kasnije postao hrvatskim književnim jezikom, džore držić, stric komediografa marina držića i rekror crkve sv. spasa u dubrovniku, rodio se na današnji dan 6. veljače 1461. (umro u osvit 16. stoljeća). bio je predstavnik dubrovačkog književnog centra, zastupnik trubadurskog stila u ljubavnoj poeziji kojom se je približio narodnoj pjesmi ne samo rječnikom već i metaforom, tonom i pojedinim slikovitim izrazima. koristio se bugaršticom što je evidentno u jednoj od najljepših njegovih ljubavnih pjesama 'odiljam se' (postirana na vrhu). Džore Držić (Dubrovnik, 6. veljače 1461. - Dubrovnik, 26. rujna 1501.), hrvatski pjesnik (izvor: vikipedija) 1935. dopuna teksta (autor idman) Ksaver Šandor Gjalski rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama, u Hrvatskom zagorju, a umro 6. veljače 1935. (wikipedia kaže 9. veljače) godine u istome mjestu. O najhrvatskijem književniku Ksaveru Šandoru Gjalskom A. G. Matoš, uz čije je uzglavlje, kada je umro, nađen roman Pod starim krovovima pisao je: On je prijelazan tip i otud njegova umjetnička univerzalnost. Njegova umjetnost je psihološka kao Leskovarova, realistična kao Kumičićeva, historijska i romantična kao Šenoina, patriotska i satirična kao Kovačićeva. U tim riječima sadržana je bit književne pojave Gjalskoga koji je djelatno ujedinio dva razdoblja, realizam i modernu, koji je u književnost ušao sa Starima, a postao jednim od vođa Mladih. Gjalski je rođen u Hrvatskom zagorju u vlastelinskoj obitelji. Proživio je tamo već dio života, a rodni mu je kraj bio stalno stvaralačko nadahnuće. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, gdje je već u gimnaziji postao član, najprije tajnog, a potom i javnog društva Vijenac. Mnogo kasnije, 1903., u posljednjoj godini izlaženja slavnoga književnog časopisa Vijenac bit će, uz Milivoja Dežmana, njegov urednik. Nakon školovanja na Prvoslovnoj akademiji niz godina službovao je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Sisku i Sušaku. U mirovinu je otišao 1898. No pisati nije prestao. Od prve pripovijesti Illustrissimus Battorych, objavljene 1884., koja mu je donijela slavu, do Diljem doma 1899. nastala su njegova najznamenitija djela, romani U noći, Janko Berislavić, Tri pripovijesti bez naslova, Radmilović, Bijedne priče, Đurđica Agićeva, Pod starim krovovima. Želio je prikazati život zagorskih plemića i tako iznijeti hrvatsku dušu. Bio je zapravo svjedok i kroničar propadanja svoje klase, njezin kritičar i elegičar. Slikao je malograđansku sredinu koja nije marila za kulturne vrednote, pitao se o smislu književnosti, bavio se neskladom između intelektualaca-individue i društvene sredine kojoj se ne može prilagoditi. Živeći dugo i u burnim povijesnim vremenima, Gjalski nije mogao pobjeći političkom angažmanu. U mladosti je bio gorljivi pravaš, poslije je postao strossmayerovac. Godine 1906. biran je za zastupnika u Hrvatskom, a potom i u Ugarsko-hrvatskom saboru u Pešti. Obnašao je i dužnost velikog župana Zagrebačke županije. Prosuđujući literarnu vrijednost Ksavera Šandora Gjalskog, suvremeni i kasniji kritici zvali su ga Turgenjevom hrvatske novele, europejcem u hrvatskoj književnosti i Homerom Hrvatskoga zagorja. |