UN TEMPO
24.02.2007., subota
VREMEPLOV 4.02.
|
1992. Pilot Danijel Borović prebjegao je 4. veljače 1992. nadzvučnim MiG-om 21 iz JNA u pomoć svojoj domovini. Bio je to prvi mlažnjak u sastavu hrvatskog zrakoplovstva. Već u studenome 1991. Rudolf Perešin spustio se u Klagenfurt s borbenim lovcem istog tipa, stavivši se na raspolaganje Hrvatskoj. Njegov je MiG još uvijek u austrijskom posjedu. /Jutarnji List/ 1815. Možda jedna zanimljivost (za koju ne jamčim da je istina) a koju nisam, bar do sada, uspio pronaći u knjigama ali jednom prilikom spomenula je to moja nastavnica povijesti. Naime, obitelj Josipa Jurja Strossmayera imala je dva sina blizanca: Josipa i Jurja. Jedan od njih je još kao beba preminuo. Roditelji nisu bili sigurni tko - Josip ili Juraj, pa su stoga odlučili da preživjela beba nosi oba imena. No, ono što je provjereno točno jeste da su Osječani svog znamenitog sugrađanina od milja zvali - Štroco. o strossmayeru (preneseno): Hrvatski biskup i političar, porijeklom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, josip juraj strossmayer, rođen je 4. veljače 1815. godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. Nakon što je pohađao gimnaziju u rodnom Osijeku Strossmayer je studirao teologiju u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje je postao doktor filozofije s 20 godina. Godine 1838. bio je običan svećenik, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1940.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, a 1847. određen je za dvorskog kapelana i direktora Augustineuma u Beču. Đakovačkim biskupom imenovan je 8. studenoga 1849. godine, na prijedlog bana Josipa Jelačića. Tom prigodom Strossmayer je svoj program obrazložio riječima: Sve za vjeru i domovinu. U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. - 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.). U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni. Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada p Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski. Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Kao apostolski vikar za Srbiju posjetio ju je sedam puta u periodu od 1852. - 1886. Za vrijeme njegovog biskupovanja sazidana je katedrala u Đakovu, koju je Strossmayer posvetio slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svog. Imao je značajnu ulogu u osnivanju JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) 1867. u Zagrebu. Danas ta ustanova nosi ime HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim i Matice srpske te Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. - 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. svibnja 1905. godine |