UN TEMPO
18.09.2006., ponedjeljak
|
ako bi tko pomislio da je ovo jedno oboreno stablo, prevario bi se. ne. ono, a to je jedan alepski bor (malo je manji i nekako kržljaviji) upravo tako raste 'ko zna od'kad. skroz je prostrt po tlu. krošnja mu prelazi malu nisku kamenu ogradu i tamo ispod pomješana je s makijom. iz zemlje vire već okorjele dvije odeblje žile. po svoj prilici ga je iskrčilo nevrijeme još dok je bio maleno stablo. ali se taj nije dao tako lako odstraniti. nastavio je živjeti duboko usadivši preostali dio korijena u škrti kamenjar.  našla sam mjesto da je mogu snimiti samu. nije li lijepa ovako gordo uspravna? čini se ko da dotiče samo nebo. nikad ne mogu odoljeti agavama. ne znam ni koliko živi ovaj cvijet. jer ovo je samo agavin cvijet, a ona (agava, kažu) cvijeta jednom u sto godina. čudesno.  na jednom proplanku, na jednoj čistini: agava i bor, čini se k'o da su jedno. u pozadini se modri uzburkano more.  |